Page 7 - BROJ 54/GODINA II/SARAJEVO 17.3.2016.

Pisao je o Hasanbegoviću Jergović i
2016. godine, nekoliko dana prije nego će
ovaj biti izabran za ministra, ali ne ono što
su očekivali sarajevski kvaziljevičar doživ-
ljavajući ga kao svetog Miljenka, kao da
pate od amnezije i ne pamte Jergovićeva
pisanja u vrijeme bošnjačko-hrvatskih rat-
nih sukoba. “Autor, ovdašnji povjesničar
Zlatko Hasanbegović, ne samo da je napi-
sao društvenu i građansku povijest zagre-
bačkih i hrvatskih muslimana, te povijest
integracije i prihvaćanja islama unutar na-
cionalne i kulturne matice, nego je učinio
i nešto puno veće i začudnije: naraciju o
jednom razmjerno malom i markantnom
kolektivu pogonio je nizom individualnih
sudbina. No, iako je riječ o jednoj od naju-
zbudljivijih i literarno najbolje napisanih
knjiga u Hrvatskoj u proteklih četvrt sto-
ljeća, ali i o uzorno vjerodostojnome histo-
riografskom djelu, Hasanbegović je naišao
na ignoriranje i omrazu”, dodvorava se Jer-
gović postavljajući se kao sudija, zaštitnik i
stručnjak za književnost i historiju.
SELMANOVIĆ ILI SELMANAGIĆ,
PITANJE JE SAD
Posljednji na Jergovićevoj listi našao se
Behaudin Selmanović, kojeg Veliki Pisac
u tekstu prije nekoliko dana objavljenom
u Jutarnjem listu krsti kao “svjesnog Hrva-
ta, izdanka begovske obitelji Selmanagića,
rodom iz Pljevalja (Taslidže)”. Može li u
ovom kontekstu biti napisana grotesknija
rečenica: beg Selmanović (a ne Jergovićev
Selmanagić) iz Sandžaka svjesni je Hrvat?
Krunski dokaz da je Selmanović bio Hr-
vat za Jergovića jeste to što je kao student
“izrađivao portrete nacionalnih prvaka”: kojem spominje “usamljenog i neusporedi- tuđe grijehe”, piše Jergović u tekstu o Ali-
Vladka Mačeka i Ante Starčevića. Zna vog Behaudina Selmanovića”. ji Nametku.
Jergović, k’o da je Selmanoviću osobno u Ne samo što Jergović propušta odbra- Ne slika Jergović crno-bijeli svijet. Piše
glavi boje miješao, da su se ti “poslovi di- niti Bošnjake od velikohrvatskog svojata- on i o tragediji i apsurdu kroz koji je prolazio
jelom morali ticati i njegovih političkih i nja već naprotiv, uzduž i poprijeko traga bošnjački intelektualac razapet između dva-
nacionalnih uvjerenja”. za sve i jednim “muslićem” kojeg bi se pod ju nacionalnih programa, bez kritične mase,
Tekst o Selmanoviću završava, dakako, hrvatsku kapu, kakvog god znaka na njoj materijalnih i političkih uvjeta da do kraja
s Hasanbegovićem, jer da ministar na zid bilo, moglo strpati. Ne može samo Alija artikulira svoju posebnost. I kad na koncu
iznad svog radnog stola nije nedavno oka- Nametak biti Hrvat. I njegovi poznanici, ustvrdi kako je besmisleno što su se 1941.
čio Selmanovićevog Starčevića, koji je za premda redom sarajevski muslimani, bili godine “dva ahbaba”, Skender Kulenović i
tu priliku pristigao iz Matice hrvatske, ne su po Jergoviću hametice Hrvati. A hrvat- Hasan Kikić, nacionalno razišli, Miljenko se
bi bilo ni povoda za pisanje. Iznova propu- stvo im je bila jedina krivnja zbog koje su pita “govori li to o tragici bosanskih muslima-
štajući da kaže koju riječ o ministrovom završavali na robiji. “Kada je završio Drugi na ili o šupljoj praznini i nesupstancijalnosti
političkom djelovanju, ustaškoj kapi na svjetski rat, i dogodilo se ono što se godina- naših južnoslavenskih nacija”. Iako ni sam
glavi i koječemu drugom, baš kad mu je ma zatim u hrvatskim građanskim porodi- ne može shvatiti kako je moguće da su u na-
Hasanbegović na volej nabacio velikohr- cama nazivalo ‘preokretom’, Alija Nametak cionalnom smislu “Hasan jedno, a Skender
vatstvo – Starčevića i njegovo cvijeće – još imao je trideset osam godina. Po presudi drugo”, Jergović pritom ne misli na to da njih
jednom se svađajući s činjenicama, Jergović narodnoga suda sljedećih petnaest trebao dvojica pripadaju bošnjačkom nacionalnom
kaže da je to “prvi spomen slikareva ime- je provesti u Zenici, na robiji. Pomilovan korpusu, već onom hrvatskom. “Hrvatske i
na u zagrebačkim medijima u posljednjih je 1954, ali tako da ostatak života provede srpske kulturno-identitetske strategije odu-
trideset, možda i sedamdeset godina”. Zna u Sarajevu, u nekoj vrsti izolacije, između vijek su se tako razlikovale da su se hrvatski
Miljenko sve, nema šta nije pročitao, svaki kuće i džamije, Muzičke akademije na ko- projektanti kulturnih identiteta u uvjetima
redak, svako slovo, pa mu moramo vjero- joj se zaposlio kao bibliotekar, i čaršijskog vrućega ili hladnog rata vazda odricali onoga
vati. Ne svojim očima. ćepenka, klupe u parku i ulice, gdje je raz- i onih koji su ostajali s druge strane imagi-
Stoga treba zanemariti zagrebački Behar, mjenjivao gorke i kriptične rečenice s ne- narne fronte, dok se njihovi srpski suparnici
na čijoj se naslovnici lani našao Selmanovi- kadašnjim istomišljenicima, obraćenicima, i istovrsnici nikada nisu odricali nikoga i ni-
ćev autoportret povodom stogodišnjice od policijskim uhodama, pokajanim ustašama, čega. Nema odbačenih i razvjerenih srpskih
rođenja. I zagrebački autograf.hr, za koji i ili uglavnom s pasivnim građanima, činov- pisaca, a u Hrvata skoro je više odbačenih
sam Miljenko piše, koji je u studenom 2013. nicima i muslimanskim vjernicima, redom nego ukorijenjenih”, jeca nad velikohrvat-
godine objavio tekst Ivana Lovrenovića u nekadašnjim Hrvatima, kažnjenim za neke skim usudom Miljenko Jergović. n

STAV 17/3/2016 7