Page 57 - STAV broj 182
P. 57
Gračanica Centralni sižejni tok, u kojem su izbje- našli. Došli smo kod komšija u posjetu s
glice koje su se privremeno ili stalno vra- poklonima. Komšinica me služi sokom iz
mislim da se potpisao rukom, da nije znao tile u Trebinje i Višegrad, režiserka spaja moje čaše. Sjedim na mom kauču. Moje
da piše. Druga stvar što je jeo rukama, sa scenama obrade kamena i same gradnje zavjese na prozorima. Moj tepih u nji-
dok se kod nas jelo normalno na dvoru”, “Andrićgrada”, što svakako metaforički hovom dnevnom boravku. Ali... dobro”,
priča mladić u manastiru Gračanica te predstavlja izgradnju nove historije i zatr- započinje svoje intimno životno svjedo-
zaključuje kako su i Srbi poput Jevreja pavanje glasova koji svjedoče o staroj. Dok čanstvo Slađana.
imali svoje golgote, a da je dolazak Tu- radnici obrađuju hercegovačko kamenje
raka upravo “opomena od Boga” kako bi i pripremaju ga za gradnju Andrićgrada, Ipak, iako nisu ništa tražili nazad, jed-
se srpski narod “popravio”. sredovječni bračni par, Mustafa i Slađana ne uspomene se nisu mogli odreći. “Re-
Arslanagić, tokom privremenog povrat- kao sam: ‘Zaboravi na sve’, ali hoću ovaj
“To nisu Turci. To su naše plave ili ka u rodno Trebinje prisjeća se početka goblen Slađi da ponesem. Ona je tražila
zelene oči, naš ten bijeli, naša kosa, naša rata i odlaska u izbjeglištvo. Naime, iako i nije joj ga dala. Stvarno sam bio ljut. I
krv.” Nakon mladićevog “časa historije”, ga je njegov bivši student, tada “vojnik s skide ona goblen”, nastavlja Mustafa. “On
režiserka izlazi na ulice Trebinja i sni- bradom i puškom”, pokušao uvjeriti da dolazi i stao na vrata i drži goblen. Kako
ma pravoslavnu procesiju u kojem mi- ostane te da mu se ništa neće desiti, na- sam ugledala, meni su odjednom, kao da
tropolit okupljene mještane posipa sve- kon paljenja džamije u komšiluku Mu- je neko česmu otvorio, ne znam odakle,
tom vodom te izgovora molitvu u koju stafa shvata da tu “više nema šta da traži” odjednom, samo suze krenule... kao da
uključuje i predsjednika RS-a Milorada i odluči napustiti svoju kuću. mi je sve vratio”, završava Slađana. Njih
Dodika. “Bože, sačuvaj našeg patrijar- dvoje su se vratili u svoj rodni kraj, ne-
ha Irineja, posvećenog biskupa Grigo- “Kad smo krenuli, dali smo ključ kada neodoljivi, šareni, veseli grad, kako
rija i svo episkopsko pravoslavlje, tako komšiji od kuće i od auta i samo smo za- bi završili gradnju budućeg zajedničkog
i sada i vazda i u vijeke vjekova. Bože, molili da sačuva knjige i slike, a ostalo da nadgrobnog spomenika na svojoj zemlji
zaštiti Svoje sluge, predsjednika Milo- sve proda ako se bude moralo. Kad smo koji će ostati kao jedini trag njihovog ne-
rada i sve njegove saradnike i sav narod se vratili, ništa, apsolutno ništa nismo kadašnjeg postojanja u Trebinju.
Republike Srpske, tako i sada i vazda i
u vijeke vjekova.” Film završava najtragičnijom ispovije-
sti, onom djevojke Amele, kojoj su pripad-
nici srpskih snaga u Višegradu ubili nekoli-
ko članova porodice, a koja danas kao jedini
arhivist u ovom gradu bilježi tragove ge-
nocida i skuplja podatke o ubijenim i ne-
stalima. “Nekako u tom sportskom cen-
tru, gdje je i počelo to čišćenje Bošnjaka,
Kusturica i Vlasti RS-a sada imaju želju
da tu i završe to nešto što je u njihovoj
glavi. Vjerovatno da sada pokažu svijetu
da tu nikada Bošnjaka nije ni bilo. A kako
ide, bit će da se dolje nismo ni rodili”, go-
vori Amela dok pokazuje slike ubijenih,
strine, njene majke, amidžića, amidžične,
majkine tetke...
Lazar film završava radosnim, dra-
žesnim, krajnje optimističnim predstav-
ljanjem “Andrićgrada” u izgradnji, koji
jedna od budućih zaposlenica opisuje kao
“Nojevu barku”. Kako je započeo, tako
Kamen i završava zvukovima razbijanja,
oblikovanja, klesanja, prenošenja kame-
na, što, zapravo simbolizira iskopavanje,
preoblikovanje i izgradnju jedne nove srp-
ske kulture te zakopavanje onog njenog
dijela zaprljanog bošnjačkom krvlju. n
STAV 30/8/2018 57
