Page 19 - STAV broj 191

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (3)

LEKCIJA IZ POZDRAVLJANJA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje
jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom
nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali”
punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi
požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu
da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji
Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše:
Abdulah SIDRAN

Poslao Mufid Ibru s njegovim kao napori naših ljekara da im spasu živote. razgovarati s čovjekom koji je vjernik i u
iz radnje da je izišao čistim tele- Takva je iscrpljenost, takva je to fizička čiju čestitost vjerujem.)
vizijskim “golfom”. Ukrcavamo uništenost – a da za šta i zbog čega? Ni Uhvatio me mrak, ne prepoznajem
se u dvoja kola – nerazumno puni zbog čega drugoga nego što su Bošnjaci. zgradu komande pred kojom zastaše naša
prtljaga. Samo se na profesionalcima vidi Bošnjaci muslimani. Bošnjaci vlasnici ze- kola. Nije to to, ali idem kuda me vode.
da znaju znanje: ruksak na leđa, što ma- mlje Bosne (kad se kaže Bosna, Hercego- Sasvim su mrka lica kod dvojice dežurnih
nji, ruke, ako je ikako moguće, slobodne. vina se podrazumijeva), koju hoće da im vojnika u kancelariji. Možda im se nije
Polomih vrat, kroz zadnje staklo vidim otmu (udruženi s domaćim izdajnicima svidjelo moje “Dobro veče”? Čuo sam,
kćerku koja maše, džaba što se izljubismo domovine Bosne) hrišćanska i kršćanska više puta, kako se uvriježilo pozdravlja-
kao da se više nikada vidjeti nećemo. Slič- “braća” s istoka i zapada. nje s narodnim običajnim turcizmima,
na je slika bila i prije pedesetak dana, u akšam hajrola, merhaba, i ono, također
Veneciji. Stajala je na keju i mahala isto, Išli bismo, dakle, najprije na Konjic, narodno, ali svojstveno uglavnom Boš-
dok sam se s francuskom konzulicom za potom centralna Bosna. Prebrajam u glavi njacima vjernicima islamske vjeroispo-
Veneciju i Trst ukrcavao u gliser koji će imena važnih vojnih ljudi na čiju bi pomoć vijesti – es-selamu alejkum! Alejkumu
me odvesti do aerodroma. Ista tuga, isti mogao računati. Prva stanica, Dobrinja, selam. Dobro. Idemo dalje.
– strah me reći – besmisao. Patetika ra- komandant Ismet Hadžić. Bio sam mu u Uvode preozbiljni dežurci vozača u
stanka, mada su se duše rastale onoga “intenzivnoj” kad se vadio iz smrti. Jed- sporednu sobu, nešto ga propitkuju, ne
časa kada je odluka donesena. (Gdje li je nim golmanskim skokom uspio je geleru čujem ništa. Ljubazno zamolim da nazovu
sada naš Duško Trifunović? Nema dana ostaviti nogu, a spasiti glavu i preostalo gospodina komandanta. Nazvaše. Otamo
u kojem stvarnost ne dozove u sjećanje tijelo. Vjernik je, musliman. Htio sam mu, Ismet kaza da nas za desetak minuta do-
poneki njegov davni stih: “Mi smo se već kasnije, ići da pitam šta čestiti muslimani, vedu kod njega, i ovdje se otopi led. Hoće
rastali, samo još čekamo da voz krene...”) ovdje u Bosni, misle o budućem uređenju čak da pripomognu i oko stvari. Učim da-
naše države. Treba li spajati ili razdvaja- kle prvu lekciju. Valja pozdraviti barem sa
Ali – predajemo se poslu. Nekakav ti Crkvu od države. (Neka više niko ne dva pozdrava, jedan u uobičajenom boš-
intinerer smo napravili: Rusmir M. sa- unosi zabunu u bošnjački narod ironi- njačko-muslimanskom žargonu, drugi u
vjetovao mi je, sugerisao, s intonacijom ziranjem termina građanska u sintagmi svome bosanskom jeziku. Kod Ismeta bih
u kojoj bijaše više kategoričnosti nego što “građanska država”. I neuk treba da zna ovako pozdravio i bez ove lekcije. Znam
pripada sugestiji, da svakako, po svaku ci- kako nije riječ o suprotstavljenim pojmo- čovjeka, i da reknem “es-selamu alejkum”,
jenu, obiđem Buturovića Polje, da vidim vima “građansko” i “seljačko”, “seosko”, nalagalo bi mi samo osjećanje pristojno-
naše nesretne Bošnjake koje HVO pušta nego naprosto o tome da želimo državu sti, treba čovjeka pozdraviti onako kako
iz svojih fašističkih logora. Prema Rusmi- u kojoj neće vladati uniforma. Ni vojna, to on čini i voli. Treba uz to, ko je vojnik,
rovom svjedočenju – zato bih to morao ni policijska, ni svećenička. Samo se to, i pozdraviti i po propisu Armije države Bo-
vidjeti – mnogo ih, odmah po oslobađa- ništa drugo, podrazumijeva u pojmu gra- sne i Hercegovine. Bezbeli. n
nju, umire, odmah, i prečesto su uzaludni đanske države. O tome sam htio temeljito

STAV 1/11/2018 19