Page 19 - STAV broj 191
P. 19

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (3)

LEKCIJA IZ POZDRAVLJANJA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje
jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom
nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali”
punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi
požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu
da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji
Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše:
Abdulah SIDRAN

Poslao Mufid Ibru s njegovim kao               napori naših ljekara da im spasu živote.      razgovarati s čovjekom koji je vjernik i u
          iz radnje da je izišao čistim tele-  Takva je iscrpljenost, takva je to fizička    čiju čestitost vjerujem.)
          vizijskim “golfom”. Ukrcavamo        uništenost – a da za šta i zbog čega? Ni      Uhvatio me mrak, ne prepoznajem
          se u dvoja kola – nerazumno puni     zbog čega drugoga nego što su Bošnjaci.       zgradu komande pred kojom zastaše naša
prtljaga. Samo se na profesionalcima vidi      Bošnjaci muslimani. Bošnjaci vlasnici ze-     kola. Nije to to, ali idem kuda me vode.
da znaju znanje: ruksak na leđa, što ma-       mlje Bosne (kad se kaže Bosna, Hercego-       Sasvim su mrka lica kod dvojice dežurnih
nji, ruke, ako je ikako moguće, slobodne.      vina se podrazumijeva), koju hoće da im       vojnika u kancelariji. Možda im se nije
Polomih vrat, kroz zadnje staklo vidim         otmu (udruženi s domaćim izdajnicima          svidjelo moje “Dobro veče”? Čuo sam,
kćerku koja maše, džaba što se izljubismo      domovine Bosne) hrišćanska i kršćanska        više puta, kako se uvriježilo pozdravlja-
kao da se više nikada vidjeti nećemo. Slič-    “braća” s istoka i zapada.                    nje s narodnim običajnim turcizmima,
na je slika bila i prije pedesetak dana, u                                                   akšam hajrola, merhaba, i ono, također
Veneciji. Stajala je na keju i mahala isto,        Išli bismo, dakle, najprije na Konjic,    narodno, ali svojstveno uglavnom Boš-
dok sam se s francuskom konzulicom za          potom centralna Bosna. Prebrajam u glavi      njacima vjernicima islamske vjeroispo-
Veneciju i Trst ukrcavao u gliser koji će      imena važnih vojnih ljudi na čiju bi pomoć    vijesti – es-selamu alejkum! Alejkumu
me odvesti do aerodroma. Ista tuga, isti       mogao računati. Prva stanica, Dobrinja,       selam. Dobro. Idemo dalje.
– strah me reći – besmisao. Patetika ra-       komandant Ismet Hadžić. Bio sam mu u          Uvode preozbiljni dežurci vozača u
stanka, mada su se duše rastale onoga          “intenzivnoj” kad se vadio iz smrti. Jed-     sporednu sobu, nešto ga propitkuju, ne
časa kada je odluka donesena. (Gdje li je      nim golmanskim skokom uspio je geleru         čujem ništa. Ljubazno zamolim da nazovu
sada naš Duško Trifunović? Nema dana           ostaviti nogu, a spasiti glavu i preostalo    gospodina komandanta. Nazvaše. Otamo
u kojem stvarnost ne dozove u sjećanje         tijelo. Vjernik je, musliman. Htio sam mu,    Ismet kaza da nas za desetak minuta do-
poneki njegov davni stih: “Mi smo se već       kasnije, ići da pitam šta čestiti muslimani,  vedu kod njega, i ovdje se otopi led. Hoće
rastali, samo još čekamo da voz krene...”)     ovdje u Bosni, misle o budućem uređenju       čak da pripomognu i oko stvari. Učim da-
                                               naše države. Treba li spajati ili razdvaja-   kle prvu lekciju. Valja pozdraviti barem sa
     Ali – predajemo se poslu. Nekakav         ti Crkvu od države. (Neka više niko ne        dva pozdrava, jedan u uobičajenom boš-
intinerer smo napravili: Rusmir M. sa-         unosi zabunu u bošnjački narod ironi-         njačko-muslimanskom žargonu, drugi u
vjetovao mi je, sugerisao, s intonacijom       ziranjem termina građanska u sintagmi         svome bosanskom jeziku. Kod Ismeta bih
u kojoj bijaše više kategoričnosti nego što    “građanska država”. I neuk treba da zna       ovako pozdravio i bez ove lekcije. Znam
pripada sugestiji, da svakako, po svaku ci-    kako nije riječ o suprotstavljenim pojmo-     čovjeka, i da reknem “es-selamu alejkum”,
jenu, obiđem Buturovića Polje, da vidim        vima “građansko” i “seljačko”, “seosko”,      nalagalo bi mi samo osjećanje pristojno-
naše nesretne Bošnjake koje HVO pušta          nego naprosto o tome da želimo državu         sti, treba čovjeka pozdraviti onako kako
iz svojih fašističkih logora. Prema Rusmi-     u kojoj neće vladati uniforma. Ni vojna,      to on čini i voli. Treba uz to, ko je vojnik,
rovom svjedočenju – zato bih to morao          ni policijska, ni svećenička. Samo se to, i   pozdraviti i po propisu Armije države Bo-
vidjeti – mnogo ih, odmah po oslobađa-         ništa drugo, podrazumijeva u pojmu gra-       sne i Hercegovine. Bezbeli.  n
nju, umire, odmah, i prečesto su uzaludni      đanske države. O tome sam htio temeljito

                                                                                                                        STAV 1/11/2018 19
   14   15   16   17   18   19   20   21   22   23   24