Page 21 - STAV broj 191

Obraza nemaju, a
stražnjice se ne boje

Stravični kriminalno-teroristički napad i Zlatka Dizdarevića, inače jednog od re- Radončića je sada OSA kriva što nije radi-
ubistvo dvojice policajaca Kantona Sa- zidentnih teoretičara zavjere i branitelja la ono za šta je Radončić inače konstantno
rajevo nije mogao proći bez gnusnog poku- gotovo svake svjetske diktature, koji po optužuje da čini – provodila posebne istraž-
šaja medijskih hijena da ovu tragediju nekako vlastitim riječima piše iz pozicije od naci- ne radnje bez naloga i odobrenja nadležnih
politički kapitaliziraju. Svjedočili smo raznim onalista “poražene manjine”. I on ovaj čin, pravosudnih institucija. A upravno u tim pra-
zlonamjernim besmislicama kvazinovinara s ali i ostale nedavne tragedije, stavlja u kon- vosudnim institucijama, u kojima dominiraju
opskurnih portala tipa Inforadar, koji su po- tekst “metropolizacije” Sarajeva izrugujući Dodikovi, Čovićevi i Radončićevi kadrovi,
kušali ovakav teroristički čin mafije iz manjeg se toj ideji i pritom neskriveno pateći za tačnije u njihovoj neshvatljivo blagoj kazne-
bosanskohercegovačkog entiteta prikazati “sigurnim” vremenima milicije, kada je grad noj politici prema višestrukim povratnicima u
posljedicom navodnog nestanka nekakvog Sarajevo bio provincija, ali mnogo sigurnija, kriminal, naročito organizirani i teški kriminal,
“kozmpolitizma” u Sarajevu, tj. porastom jed- doduše ne za Dizdarevićeve neistomišljenike leži i pravi uzrok tragedije koja se dogodila
nonacionalnih (valjda bošnjačkih) vrijedno- koje je gutao proždrljivi mrak podruma ko- na Ali-pašinom Polju u Sarajevu.
sti i “isključivih vrijednosti vjere”, pa su čak munističkih službi sigurnosti. Ipak, najdalje
to doveli u vezi s postizbornom proslavom su otišli uobičajeni sumnjivci, bolje rečeno
pobjede SDA, da bi tekst završio retoričkim besramni Dnevni avaz, koji je ovu tragediju
pitanjem je li vrijeme da se dadne “šansa pokušao iskoristiti da skrene pažnju s od-
nekim novim vrijednostima” i pokličem “Ako je govornosti svojih kadrova u MUP-u Kanto-
nova vlast cijena toga – dovedimo je onda!”. na Sarajevo, te da je stavi u kontekst svoje
Odvratno, nepristojno i besramno. U slič- neumorne subverzivne borbe protiv Obavje-
nom je tonu i tekst ambasadora i novinara štajne sigurnosne agencije. Ironično, ali za

Kazaz konačno izašao iz ormara

Napokon se otkrilo ono se omili srpskom književnom
što su upućeni znali, a nacionalizmu, ipak je riječ o
mnogi drugi naslućivali. En- odličnom i za Bošnjake više
ver Kazaz izašao je iz orma- nego dobrodošlom razvoju
ra i priznao da nije Bošnjak. događaja. Kazaz je do sada,
Svoj outing izveo je u reakciji u svom pohodu protiv onoga
na knjigu Bitka za prošlost što on naziva “bošnjačkim na-
Zorana Milutinovića, a u ko- cionalizmom”, a što uključuje
joj se ovaj bavi svojevrsnom bilo kakvu manifestaciju boš-
kritikom “bošnjačke kritike” njačke posebnosti u bilo kojoj
Ive Andrića, naravno, iz srp- sferi javnog života, nastupao
ske nacionalističke vizure. s insajderskih pozicija, kao
Kazaz, nesretan i razočaran neko ko pripada kolektivu ko-
što ga Milutinović nije naveo jeg kritizira i stoga ima svako
i priznao kao jednog od isto- pravo tvrditi da se nešto ne
mišljenika, već ga je, užasa može činiti u njegovo ime, jer
li, svrstao u suprotni – bošnjački kamp – bio je, čini se, prisiljen i on, kao pripadnik iste porodice, ima pravo i glas za “trpezarij-
na potez koji je dugo izbjegavao, a to je otvoreno se svrstati on- skim stolom”. Od danas to definitivno više nije slučaj. Kazaz više
dje gdje i pripada. Rezolutni Kazaz nije birao riječi, pokušava- ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što
jući, valjda, konačno potvrditi svoj nebošnjački kredibilitet: “Na je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke
pitanje da li se osjećam Bošnjakom, uvijek bih odgovorio da mi korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom
je svaki takav oblik pripadanja stran, a da se u današnjoj Bosni prema drugom i drugačijem. Kazazove kritike i mišljenja na ra-
i Hercegovini ne osjećam Bošnjakom, već loše, zbog vonja na- čun bošnjačke politike, književnosti, bošnjačkih javnih ličnosti i
cionalizma koji u njoj sve više i više zaudara. A ako me se pita medija više nemaju legitimitet drugačijeg mišljenja unutar istog
da li pišem kao Bošnjak, onda je odgovor, naravno, negativan, kolektiva već tek upitnu korektnost opservacije Drugog. Sad ga
zbog toga što kao podlogu za pisanje ne mogu, čak i kad bih to se može staviti u skupinu kojoj pripadaju, recimo, Nenad Kecma-
htio, prihvatiti narative na kojima se utemeljuju različite, pogo- nović, Nino Raspudić, Ivana Marić, Vuk Bačanović, Ivan Šušnjar
tovo ne hegemonijske, projekcije bošnjaštva.” Iako ima nešto i i drugi njima slični kritičari i analitičari. Ovaj izlazak iz ormara bio
smiješno, ali i tužno u ovom Kazazovom servilnom pokušaju da je, možda, mali korak za Kazaza, ali veliki za bošnjaštvo. Aferim!

Sastavio: M. D.

STAV 1/11/2018 21