Page 3 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

STVARNOST GENOCIDA

NADMAŠUJE SVAKU

FIKCIONALNOST

Mnogo se govorilo o pojmu “kultura sjećanja”, uglavnom nastavak genocida, odnosno predstavlja njegovu posljednju
osjećajući da u odnosu Bošnjaka prema proživljenoj tragedi- fazu – negiranje.
ji postoje praznine, neizgovorena mjesta, da se previše kal- Međutim, iako se o važnosti “kulture sjećanja” govori ,
kulira, pazi na političku korektnost, pa je s obzirom na to posebno među Bošnjacima, mnogi slabije razumijevaju šta
i ovaj pojam nedovoljno u praktičnoj primjeni. Oni drugi, on uopće predstavlja. U širem smislu, riječ je o svakoj vr-
koji su proizveli Genocid nad Bošnjacima, s druge strane, sti komemorativnog događaja vezanog za rat i stradanje, a
često ističu da Bošnjaci stalno “kukaju” iz pozicije žrtve, u sebi može nositi identitetsku obojenost, ali i biti posve s
da su se posve podredili žrtvoslovnim narativima. No ono univerzalnom porukom. Drugi po redu tematski broj Stava,
što je nekome “kuknjava” Bošnjacima je i dalje živa rana, koji predstavlja malu monografiju umjetničkog pogleda na
a nametati umjetnu poziciju žrtve onima koji i dan-danas Genocid u Srebrenici, upravo ispunjava direktno značenje
iskopavaju svoje mrtve po masovnim grobnicama zaista je pojma “kultura sjećanja”. Time smo na najdoslovniji način
prezentirali šta ovaj pojam znači, ali i pokušali pomoći novu
razinu kvalitativnog standarda u obilježavanju značajnih
godišnjica koje se tiču Genocida nad Bošnjacima.
Nažalost, moramo primijetiti da se građa koju smo kon-
sultirali čini beskrajnom, a redukcija je nužnost na koju nas
prisiljava ograničenost časopisnog prostora. Primjerice, nisu
uključeni strani autori s arapskog, turskog, perzijskog, en-
gleskog, francuskog, njemačkog... govornog područja koji
su pisali o Srebrenici. Nisu uključeni fotografi poput Tari-
ka Samaraha, Zijada Gafića, Amela Emrića, Dade Rudića
i mnogih drugih koji bi mogli zauzeti prostor zasebne fo-
tografske monografije o Srebrenici. Također, umjetnička i
dokumentarna proza o Srebrenici još je neistražena, a ako
bismo tome pridružili i drugu prozu, koja se općenito tiče
Agresije na Bosnu i Hercegovini i Genocida nad Bošnjacima,
tada bismo trebali govoriti o višetomnim monografijama i
antologijama. Za one koji žele raditi posla ima za čitav život.
Bez emaniranja osjećaja mržnje, književnici nam u ovom
broju otkrivaju da dokumentarni žanr o Genocidu nad Boš-
njacima zaslužuje pažnju mnogo širu od domaće javnosti. Po-
sve unikatna, jer je proživljena, dokumentarnost je ta koja ne
traži fikciju. Stvarnost genocida toliko je stravična, u svojoj
neljudskosti nevjerovatna, da nadmašuje svaku fikcionalnost.
Gotovo da u slučaju genocida ne postoji fikcija koja može nad-
mašiti svjedočanstvo utemeljeno na proživljenoj stvarnosti.
Što se tiče uvrštenih autora, vodili smo se principima
kvalitativnosti, a izbjegavali ideološka suprotstavljanja
kojih ne bi trebalo biti u ovakvim izborima, ali ih možemo
primijetiti na tekstu. Primjerice, književnik Mile Stojić u
svojoj pjesmi Hatidža polemizira s djelom Inferno Džemaludina
Latića, što primjećujemo kao neku vrstu vanknjiževne ge-
ste zalutale u poeziju. No to nije i ne može biti razlog da se
Stojića ne uvrštava u ovakve izbore, kao što ni njegovo mi-
šljenje o Latiću ne umanjuje značaj i veličini Inferna, zaslu-
ženo uvrštenog u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga
Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Kako rekosmo,
zanima nas kvalitativnost, a ne vanknjiževna prepucavanja
koja su uvijek na štetu umjetnosti. Uostalom, kada govo-
rimo o Genocidu u Srebrenici, to smo dužni zbog emotiv-
nog koda, ne samo umjetnika nego prije svega žrtve. Neka
im je vječni rahmet! n
Filip Mursel Begović, glavni urednik urednik@stav.ba

STAV 2/7/2020 3