Page 75 - STAV broj 354

(ugao gledanja, frekvenciju, modulaci- Repeša je od onog
ju) iz kojeg sama stvar emanira svoju bit.
Pripovjedač ili romaneskni subjekt sȃm najtananijeg i gotovo
je, u uvodnom dijelu romana, specificiran, dematerijaliziranog uspio
izdvojen, “podrugojačen” – upravo tako i
toliko kako je i koliko je bilo neophodno napraviti stvarnost i istinu
da se “kristalna struktura” (koju možemo umjetničkog djela, čija težina
uporediti s kristaliziranjem šećera u sazri-
jevajućem voću) iznutra, iz osebujnosti nas zbiljski pritiska i pogađa
senzusa, duševnosti, mentaliteta i jezika – bez dramatike povijesno-
“preslika” i na svijet, sredinu, ambijent,
epohu... unutar kojih se, opet, sve to zbi- -socijalnih gibanja i vrtloženja,
va. Vrlo je upečatljiva Repešina vještina bez povišenih tonova i bez
kojom u biće teksta (kao supstancijalni
kod njegov) pomno unosi i udijeva i sve onih krvavo jarkih ili mračnih
do kraja održava transtemporalnost, kontin- obojenja zlehude narogušene
gentnost tog što nazivamo zbiljom: kao što
se sjećanja “prošivaju” suptilno upletenim stvarnosti. Ako se upitamo –
i jezički sažetim “vraćanjima u stvarnost” kako mu je to pošlo za rukom,
onog koji pripovijeda (u njegovo “sada”) –
tako se i simboličko-metaforičke konden- prvi od mogućih odgovora
zacije, jedva primjetno, ali zapravo snažno, mogao bi biti ovaj: zato što i
očituju kao nabačaji, nagovještaji, “razvi-
đanja” onog što tek treba da se desi, a do tako što je uspio iznaći aspekt
čega tekst neće ni imati ambicija da doba- (ugao gledanja, frekvenciju,
ci. Slike, pa čak i likovi ili njihova očito-
vanja zadobijaju, kako se tekst “odmotava modulaciju) iz kojeg sama
do kraja”, tu snagu i silinu simbola – ono
što je “figuralno” uneseno kao sadržaj ili stvar emanira svoju bit.
bolje reći kao element zbilje o kojoj je sve
vrijeme riječ naknadno počinje da emani- sve manje će nam (kako idemo ka kraju)
ra značenje ili smisao (koji korespondiraju izgledati slučajan i proizvoljan (upravo
sa suštinom, sa samom stvari – i sa samom u onoj mjeri u kojoj će on sam, sa svojim
stvari iz koje se tekst ispisuje, i sa samom motivom da sklopi sve to u rukopis, posta-
toka), sprva nas začuđuje svojom nepre- stvari iz koje čitalac recipira, doživljava i jati zreli subjekt, odrastao i formiran-pro-
tencioznošću – kao da sve do polovine interpretira taj tekst). filiran čovjek). Možda nam i neće skoro
teksta iščekujemo kad će napokon doći Izvanredne pripovjedne minijature ništa od sadržaja ove knjige biti dočarano
do “udara”, kad će se u snažnijoj, uzbud- razbacane su posvuda po ovom rukopisu i plasirano u bilo kakvom romanesknom
ljivijoj i sadržajnijoj fabulativnoj matici – naprimjer, likovi raskošno uvijek pripi- ključu – ali će, do kraja pročitan, ovaj ru-
početi odmotavati ta neka “radnja”, to tog ili pijanog portira Ahmeta, s briljan- kopis i između redova otkriti one najdublje
neko konkretno, kvrgavo, glasno i opa- tnim skoro plesačkim gegovima, pokre- uzroke i razloge ljudske nesreće (posve
sno zbivanje (što ga u majstorski dozi- tima i tikovima koji su uveseljavali djecu prešutjevši paklenske forme destrukcije
ranim minimalističkim potezima već od rastrčanu za njim (a koji je ipak iškolo- u kojima će se ta nesreća tokom rata oči-
polovine romana počinje nagovještavati vao sva tri sina), tajanstvene i magnetski tovati, a koje mi, kao čitaoci pripadajući
sve dotad više lirski nego romaneskni lijepe Biljane, mudre tkalje-katolkinje vremenu i prostoru, itekako podrazumi-
subjekt). No, ništa od toga, do kraja (koja će dječaku strpljivo objašnjavati jevamo i poznajemo). Zato, zbog na ovaj
ćemo se uvjeriti da ovo nije ratni roman tajnu estetskog učinka tkanja, a potom način dohvaćene punine i zaokruženosti
(u žanrovskom smislu) – ali ćemo u na- se, konopom koji je s ljubavlju i pažnjom zaušćenog i tematiziranog, ovo ipak jest
knadnom, drugom iščitavanju (dionica izvezla i uprela, objesiti, ne čekajući da je roman (koliko god samim načinom kako
ili cjeline teksta) osjetiti i pomisliti: u bolest dokrajči), pa lik ciganskog ceribaše je ispisivan sam od sebe predstavljao i
kojoj još prozi iz naše novije produkcije Muradifa, velikog dječakovog prijatelja, inducirao upitnost, neizvjesnost ili čak
ima toliko i tako “osjenčenih” sublima- ili sa suprotne, mračne strane situirani lik nemogućnost romana kao forme i kao
ta i kondenzata bola, patnje, tragizma pijanog vozača (koji je uoči rata pušten žanra, u klasičnom smislu, ovdje i danas).
ljudskog opstojanja?! Repeša je od onog s robije u Foči, pa dolazi da se “predsta- Još jedan dragi kamen u juvelirnici
najtananijeg i gotovo dematerijalizira- vi” sestri što ju je u crno uvio uzrokuju- hercegovačkog podneblja zabljesnuo je,
nog uspio napraviti stvarnost i istinu ći nesreću u kojoj će joj poginuti brat)... unutar produkcije naše najnovije književ-
umjetničkog djela, čija težina nas zbilj- Sve je u toj mjeri sažeto i kondenzirano nosti, još jedna zvijezda na južnom nebu
ski pritiska i pogađa – bez dramatike po- da se pripovjedne dionice nadaju u ušima našeg jezika otpočela je odašiljati svoju
vijesno-socijalnih gibanja i vrtloženja, čitaoca kao kaplje kišnice, koje, padajući svjetlost – punog sjaja i osebujne ljepo-
bez povišenih tonova i bez onih krvavo s ruba krova na limenu okapnicu na dnu te. Uz Mehmeda Begića, Senku Marić,
jarkih ili mračnih obojenja zlehude na- prozora evociraju u nama zvuk kiše – pu- Adnana Žeticu, Anitu Pajević, Almina
rogušene stvarnosti. Ako se upitamo – nije i obuhvatnije negoli šum pljuska ko- Kaplana, Marka Tomaša, Eminu Kova-
kako mu je to pošlo za rukom, prvi od jem bismo bili vani izloženi; redoslijed čević..., doista možemo govoriti o zvjez-
mogućih odgovora mogao bi biti ovaj: u kom se sjećanja kondenziraju u svije- danom južnom nebu bosanskohercego-
zato što i tako što je uspio iznaći aspekt sti i pod perom pripovjedača-zapisivača vačke književnosti, i danas i sutra. n

STAV 17/12/2021 75