Page 68 - STAV broj 326

DRUŠTVO

Ta ko će znati kakve su se misli mo-
tale po glavi dvadesettrogodišnjem mla-
diću dok je kročio ka ovim vratima tog
prohladnog 17. novembra 1461, prekriven
brokatom i svilom, sav okupan u mirisu
lavande, koju je, redovno, otkako se izmi-
riše Kotromanići i Kosače, s blagajskih
polja slao Stjepan Vukčić, punac njegovog
oca. A svečano je. Zvone fanfare i trube.
Biju doboši i drhte žice na cimbalima i
harfama, i pajaci, i žongleri, i muzičari iz
Dubrovnika, i glumci iz Firence, i narod,
i cijelo je slavlje nad Jajcem. Na kraju, u
vrtoglavom krešendu, s ovih kula, nad pi-
janom svjetinom koja je igrala kolo oko
još vrelih ražnjeva, na kojima se sabla-
sno bjelasahu kosturi oglodanih volova,
oglasiše se topovi i poručiše niz Vrbas i
uz Plivu da je Bosna konačno dočekala da
joj kralj bude krunisan papinskom kru-
nom i da će cijeli katolički svijet stati da
je odbrani od najezde s istoka.
Zbilja, o čemu je mislio Stjepan To-
mašević, taj konvertit, bogumil i babun crkvene pjesme i onda je ponizno spustio njenih predaka sve dok Stjepan Tomaše-
i kuduger, kako je Evropa i dalje mislila da napokon papinska kruna sjede na tvr- vić ne bude krunisan za kralja Bosne. Ali
o njemu, dok je klečao, tu, pred oltarom, doglavu bosansku glavu, zaraslu u here- njihov medeni mjesec trajaše kratko. Tih
glave spuštene u poniznosti, a Nikola zu i dualizam, dok mu je kralj u lažljivom dana, kada su predali Smederevo, otvorila
Modriški, izaslanik pape Pija II, mačem zanosu, patetično i pretvorno, ljubio ruke se i kutija bogumilskog usuda i sve je kre-
mu doticao ramena i zaklinjao ga da kao s kojih se prodorni miris krvi patarena, nulo kako ne treba. Povlačeći se u Bosnu,
pobožni kršćanski kralj uvijek na umu katara, valdenza, albigeneza, inih, pokla- uspjela je Mara ponijeti sa sobom mošti
ima sveto Isusovo otačastvo, jer on stoji nih svetim inkvizicijskim mačem, nije svetog Luke. Čuvala ih je u ovom tornju
na predziđu kršćanstva i on je od danas dao saprati nikakvim sapunom, ma bio i i po tome je i dobio ime, sasvim odvojeno
prvi Kristovi vitez, a onda odlagao mač s kastiljanskog dvora. od imena crkve.
i razmotavao grimiznu bošču prošaranu Presjela je na kraju kralju bosanskom i
zlatonosnim vijencima, pa vadio iz nje pa- papinska milost, i kruna, i zakletva, i sve. MARIN PUT
pinsku krunu pred razdraganim bosanskim Cijelo to ushićenje stumbalo se u jednom Kada je Stjepan Tomašević bježao iz
plemstvom, tim pretvornim paganima i fijuku mača. Ali, iz tog strašnog historij- Jajca u Ključ, suprugu je poslao za Split.
manihejcima, djecom sumpora, koje takve skog meteža, koji će nastupiti kada utih- Na jednoj od mazgi u tom dugačkom ka-
krune do tada nije vidjelo, i ceremonijal- nu nad Jajcem trube i posljednji žar pod ravanu, koji se previjao ispod Cincar-pla-
no je uzdizao iznad glave i okružio s njom kosturom oglodanog vola pretvori se u nine, ljuljaše se ogromni drveni sanduk u
tri puta dok je hor fratara pjevao latinske ugarak, jedna osoba, važna za ovu gra- kojem su zveketale sasušene kosti sveca.
đevinu, ali i za cijelu bosansku historiju, Isprepadan pričama o strašnom naletu
koja se prema njoj ponijela maćehinski, janjičarskih odreda koji su prekrili cijelu
Kažu da je od te 1528. iskrast će se gotovo neprimjetno. I ona je Bosnu, narod se skupljaše uz put i nijemo
pa do 1832, dakle pune prevjerila. Da bi spasila očevinu, promi- ispraćaše tu tužnu kolonu, koja je u tišini,
praćena samo ritmom zveckanja kostiju u
jenila je vjeru. Imala je dvanaest godina
304 godine, bila džamija. kada je, po čistoj dinastičkoj dužnosti, bila ogromnom crnom sanduku, nestajala do-
Kazuje se da su u njoj primorana odreći se pravoslavlja i učenja lje, prema Dalmaciji. I svi su krivili glavu
u trenutku kada bi nastupila ispred njih
Svetog Save za koje su preci njeni krv pro-
zanoćili Arnauti što su lijevali nemilice. Kakvi su lomovi trgali kočija prekrivena crnom kabanicom u ko-
joj je sakrivena od svijeta sjedila kraljica i
tu mladu nevinu dušu, to nikad nećemo
dojahali u Bosnu s Kara saznati, jer o takvim stvarima historija podvirivali odozgo ne bi li joj vidjeli lice
Mahmut-pašom da skrše uglavnom šuti. i lično se uvjerili u ono što se godinama
ispredalo, da je premlada, da je još dije-
Kao spomen na posljednju bosansku
samovolju Husein-kapetana kraljicu, ostao nam je toranj što se uzdi- te, da nema ni punih dvanaest. A imala je
že ponad ovih zidina, jedinstven po tome
Gradaščevića i izazvali da ima vlastito ime – Toranj svetog Luke. Mara tada i gotovo punih šesnaest i nije
htjela da je vide uplakanu jer je znala da
takav požar da su iza Skelet svetog ljekara, vjernog pratioca Pa- njen muž neće produžiti za Bihać, kako joj
je obećao na rastanku, već će, nešto joj je
vlovog i prvog ikonopisca, naslijedila je od
njega ostali tek ogaravljeni oca Đurađa Brankovića, kojeg je on kupio tako govorilo, sačekati Osmanlije, koje dva
zidovi. Otad je bila je samo od Osmanlija, njegova kći Jelena. Ona se puta istom čovjeku života ne poklanjaju.
udade za princa bosanskog i, da bi spasila
I u tom žalosnom satrenju, uljuljkana lju-
ruina, ni džamija ni crkva, Despotovinu, promijeni i ime – prozvaše je ljanjem kočije i zveckanjem kostiju, neg-
dje između sna i jave, uvjerila je ona samu
Mara. Trebalo je da, kao u bajci, sretno žive
zaboravljena od svih. u Smederevu i da vladaju dijelom zemlje sebe da se ovolika nesreća sručila na nju

68 4/6/2021 STAV