Page 67 - Zeljko Krijan Zrno pijesna

I kakve su ih obuzele čudi
Kad su slanu vodu okusili…
Slasnom ribom jelo nahranili
Otplovili na otoke čarne
Koje s juga zelenilo krasi
Gdje u hladu odmoriše dušu …

A planina nad morem se digla
Stari kamen što ponosno strši
Što ga vali pljuskaju silinom
Juga vjetra što kovitla more …

Oj putniče, stranče što se diviš...
Ti ne možeš osje traj
Koji nose sinci pradjedova
Kad onomad s brijega ugledaše
Bujno hrašće od stoljetnih šuma
U ravnici crne zemlje plodne
Izmeđ' Drave, Dunava i Save …
Gdje se šire pašnjaci široki
Kojim tutnje krda divljih konja…
Gdje prapovijest stanovaše davna
Koju spozna čovjek od iskona
Čije stope traju vjekovima…

Od Drave do Jadranskog mora
Dom svoj novi odabraše ovdje
Riječ u kamen zapisaše trajno
Ime da im nikad se ne zatre…
I dušmani zemljicu ne gaze…
I čuva se što je Bogom dano…
Ne željaše druge zemlje steći
K'o da znaše kako ljepše nema…
Nit će ikad za tuđim posegnu …
65