Page 36 - Zlatnim vezom glagoljanje

Labirint ispunjen pričama

Često, vrlo često, dok blaga, kišovita noć u meni budi stara, katkad tužna i sjetna sjećanja,
sjedeći na starom, trošnom tavanu, pokraj malog, drvenog prozora, slušajući pucketanje kamina,

odlutam u svojim mislima, nekada čak toliko daleko da me sopstvene misli podsjećaju na neki
prostrani labirint. Da, labirint. Ne zbijam šale sa vama. Ako ne vjerujete, evo, udobno se

smjestite u svoj kutak, nastavite čitati, a ja ću vam ispričati svoju priču...

Kada me tihi zvuci kapljica kiše dočekaju u kasnim satima mirne večeri, ja, ionako već poznati
sanjar, daleko odlutam u svojim mislima i maštarijama, u svoja sjećanja, u svoje prostrane odaje.

Zatvorim oči i prepustim se zvucima da me nose, da me vode kroz osjećanja i želje, strahove i
nadanja. U takvim trenucima često osjetim kako mi tijelo obuzmu trnci, te kako moje misli dalje

odlaze u najdublju maštu, tako se u glavi pojavi bezbroj pitanja. U strahu od nepoznatog, najprije

koračam hrabro, dok je svjetlo još uvijek u punoj snazi, dok tama ni jednim svojim dijelom ne
dopire do mene. Koračajući tako hrabro, ali ipak u strahu od nepoznatog, svjesno nastavljam

dalje, izlazeći iz svoje zone komfora. Odbacujem sva ograničenja i tjeram ih od sebe, kako bih
vidjela šta to mene čeka u ovom mom, u glavi zamišljenom, labirintu. Odjednom čujem poznati

smijeh i prizvuke koji me vraćaju u jedan od najljepših perioda moga života – u djetinjstvo.

Ubrzavam korak, a na prvoj raskrsnici, na prvom skretanju – srećem prijatelje. Ne znam zašto,
ali iznenadno osjećam poseban strah, i potrebu za pomoći. Molim ih, kumim, preklinjem. Tražim

od njih da budu moja karta za spas. Spas od nepoznatog, pretpostavljam. Molim ih da mi
pomognu da izađem iz začaranog kruga, ali sve što vidim su brzinom svjetlosti okrenuta leđa, a u

mislima mi sve jače i jače odzvanjaju koraci, koji ih, čini mi se, brzinom svjetlosti udaljavaju od

mene. Tek u toj zebnji i strahu od nadolazećeg, shvatam kako prijatelji bivaju tu kada se pjevaju
najljepše pjesme, kada se dijele najljepši životni trenuci, pružaju najjači i najglasniji osmijesi, ali

zapravo, pravo je pitanje ko je tu kada nikoga nema?! Ko je tu kada shvatite da je samo porodica
ta koja zauvijek ostaje kao jedini istinski oslonac, kao jedino utješno mjesto i rame za plakanje?

A onda me, kao u najljepšoj pjesmi ispisanoj posebnom ljubavlju, podsjete riječi moje majke
koje mi odzvanjaju u glavi da nikada ne odustajem. I tako, u strahu, nastavljam koračati dalje, sa