Page 24 - Zlatnim vezom glagoljanje

Duga plovidba pod zvjezdanim očima

Davno je to bilo, tako davno da sam i sam počeo zaboravljati. Možda je i to razlog mog

bilježenja ovog događaja, da ne pobjegne, da ostane tu sa mnom i mojim većinom praznim
danima. Ali možda i da bih ostavio jednu lijepu uspomenu na sebe onima koji će me tražiti u

mom odsustvu. Tada sam bio mlad, kada se to desilo, mlad i okružen vjernim i nezaboravnim

društvom. Taj mladi i ovaj stari ja kada bismo se sreli nekada, negdje, vjerujem da bismo pričali
o ovom događaju koji pišem upravo za tebe, dragi čitaoče. Bile su to ljetne noći koji su se

ponašale kao da im kraj neće doći ili smo samo mi na njih tako gledali. Ne znam. U našoj mahali
bilo je puno nas vršnjaka, i da, naravno, imali smo svoja druženja od kojih su ostale samo

uspomene. Baš iznad naše mahale bijaše jedna prostrana livada na tako visokom brežuljku da
smo sa nje, u svoje torbice, zvijezde sakupljali. A možda su i to bila naša maštanja. Nikad nismo

saznali. Znali smo da su nam takve misli dolazile zbog naših riznica, koje smo dijelili samo jedni

s drugima tako da ne izlaze iz našeg kruga. A nismo znali da cijeli svijet čita knjige. Mislili smo
da ljubav prema tim pismima imamo samo mi. Jesmo, mi smo sve naše knjige pismima zvali.

Čitajući pisma Meše Selimovića jednu sedmicu, Ive Andrića drugu sedmicu, pa treću Maka
Dizdara, slušali smo žubor male rijeke koja se nekako provlačila između bregova, gledali

zvjezdano nebo koje nas pokriva i uživali u tišini noći. Tako smo noću čitali, a danju pričali i

ponekad raspravljali o svim pismima upoređujući ih jedne s drugima. Uvijek smo glumili
filozofe i književnike kao da na cijelom svijetu pored nas i autora naših pisama nema drugih

spisatelja. Iako je njih još bilo puno, kao i njihovih pisama koje nisu napisali samo za nas, sada
znam da smo mi imali nešto što niko drugi nije: jedno zvjezdano nebo, žubor rječice, tihu noć i

prijatelje s kojima su se uspomene gradile. Danas imamo od toga samo sjećanje, ali tako duboko

da nam je bio dovoljno za cijelo naše putovanje kroz život. I da, zaboravih ti najvažnije reći: te
noći su imale ime svoje, kao što je ime ovog pisma. Njeno ime ne zaboravljam, a znam ni da

moji prijatelji književnici ne zaboravljaju, pa imam molbu i od tebe: ne zaboravi ni ti „Dugu
plovidbu pod zvjezdanim očima“.

Rumejsa Selimanović

Odsjek za predškolski odgoj, II godina