Page 25 - Zlatnim vezom glagoljanje

Duga plovidba pod zvjezdanim očima

Sve bi bilo prijatnije da je nebo mamilo svojom plavom bojom, da se jasno vidio očaravajući

ples trave na vjetru i da sam mogao udahnuti zrak slobode bar još jednom, prije nego padnem u
hladne ruke smrti koja me tu noć sačekala na kraju puta. Hodao sam pognute glave ispred svoga

brata, a iza njega se nizala kolona mladića. Neki su prestrašeno uzdisali, drugi su plakali, a ja

sam samo želio pogledati nebo, bar još jednom. Sporo sam hodio, snažni i nepodnošljivi bol u
povrijeđenoj nozi usporio je svaki dio moga tijela, dok mi je duša bila živahnija nego ikad prije.

Nisam znao da li to ona prkosi bolu i situaciji u kojoj sam se našao, ili jedva čeka da večeras
konačno spozna istinu, onu istinu koju živi ljudi ne znaju dok ne ispuste dušu.

Misli su se skladno nizale poput riječi u pjesmama koje mi je majka pjevala. Svih sam se sjetio,
nekako očaran na svaku pomisao o ljudima koje sam do tada upoznao i volio. Moje je srce bilo

sasvim pripremljeno na smrt, jer je konačno osjetilo istinsku ljubav i samilost prema svima i

svemu. Koraci su mi i dalje bili veoma spori, ali niko nas i nije gonio da hodamo brže, kao da su
i naše krvoločne ubice osjetile takt mog milostivog srca, pa su odlučili da pognute glave, u

mukloj tišini i oni hode do mjesta našeg rastanka s ovim svijetom. Pokušao sam da se sjetim
kako smo dospjeli ovdje. Razum mi je bio omamljen, pa sam se skorih dešavanja veoma malo

sjećao. Spremali smo se da krenemo na put, jer su se prve pucnjave čule iz okolnih sela. Sada,

kad razmislim, nismo spremili ništa, jer smo naivno vjerovali da ćemo već sutra zaspati u svojim
posteljama i da rat nije pokucao na vrata mira. Brat i ja smo tješili majku. Pred polazak poljubio

sam zvijezde u njenim očima, pomirisao damaskne ruže u njenim pramenovima i poljubio ruke
koje su me odgojile. Nisam znao da to radim posljednji put. Počeo sam se sjećati svega, pognuta

glava koja je pogledom pratila spore korake, od blatnjavog puta kao da je napravilo nježno
slikarsko platno na koje sam mislima slikao svoj život, da ga se prisjetim kako doliči. Zvijezde

su poput fenjera visile iznad naših glava, kao da su željele da nam se zgrčena lica vide, pa da ih

se svako drvo i brdo zauvijek sjeća, jer nije bilo ljudi koji bi nas se više mogli sjećati. Svi koji su
nas znali nestali su u ovoj noći, a naš nestanak je, također, bio na pomolu. Nekoliko puta sam

pokušao razgovarati s bratom, ali on je šutio, nisam mogao čuti ni njegov dah. Pomislio sam da
je on već umro onda kada se zauvijek pozdravio s majkom. Rekao sam: „Volim te, brate“, ali on

to nije mogao čuti jer je to govorilo moje neobjašnjivo smekšano srce, a razum mi je još uvijek

bio hladan i bio je ljut na sudbinu. Kako je vrijeme prolazilo, a prolazilo je veoma sporo, prestao