Page 17 - Bruno Grbac Autoportret_12_3_listbook

izgradili moj papić (tata) i mama te drugi članovi šire obitelji Grbac.

Pranono Andreas bavio se i dalje bačvarstvom i prema pričanju “starih”, odlazio je
prodavati svoje proizvode po Dalmaciji i otocima. Prema pričanjima, pretpostavlja
se da je s njim išao moj nono Mathias te su spontano njega nazivali Totićev, tj. od
onoga koje izrađuje i prodaje bačve, s obzirom na to da u Dalmaciji bačvu nazivaju O OBITELJI
“tote”. Nadimak Totić, koji je uveden u crkvenim knjigama oko 1870. godine, bio je
dodatak prezimenu kao znak razlikovanja od drugih obitelji istog prezimena. U to
vrijeme više se obitelji prezivalo Gherbaz te se u komunikaciji nekoga iz jedne obi-
telji Gherbaz razlikovalo od drugog iz druge obitelji Gherbaz ne po imenu, jer su i
imena često bila ista ili slična, već više po nadimku obitelji i/ili po mjestu življenja.
Dakle, uvođenje nadimka Totić bilo je način da se obitelj Gherbaz razlikuje od drugih
obitelji s istim prezimenom. Zanimljivo je za ponoviti da je pranono imao prezime
Gherbaz-Diraka, a nono Grbac-Totić. Za navedenu promjenu u prezimenu, i pored
nastojanja, nisam našao posebni razlog osim možda zbog utjecaja novog vladara u
našim krajevima Austro-Ugarske i njihovih kriterija.

Nono Mathias Grbac-Totić, kao jedan od sinova Andreasa, s nonom Marijom ostaju u PORIJEKL
“staroj kući” na Kantridi. “Stara kuća” je skromnih dimenzija (oko 50 m ), ali je u njoj
2
rođeno i odgojeno desetero djece. “Stara kuća” bila je podijeljena u tri prostorije. U
srednjem se dijelu kuhalo, blagovalo i boravilo. Jedna prostorija bila je spavaća soba
za roditelje, a druga za svu djecu. Pričalo se da se spavalo na slami, a djeca su zbog
skučenosti prostorije spavala jedni glavom okrenuti prema sjeveru, a drugi prema
jugu. Nono Mathias, ili Mate po domaću, osim poljoprivrede bavio se i ribolovom,
a umro je prije mog rođenja te nemam nikakva sjećanja na njega. Na nonu Mariju,
koja je umrla dok sam bio vrlo mali, imam tek blijeda sjećanja kao na tihu, dobru,
staru nonu sijede kose, obučenu u crne dugačke haljine.

S nonom Marijom u “staroj kući” ostala je živjeti moja najdraža teta Anna Chatarina. 17
Tetu Annu Chatarinu svi smo od milja zvali Ciana, što dolazi od riječi Zia Anna (tali-
janski „teta Ana”). Mnoge sam dane i pokoju noć provodio kod Ciane i uvijek mi je
kuhala ono što sam volio i puno pričala sa mnom. Uz “staru kuću” vežu me mnogi
lijepi trenuci, a posebno dojmljivi bili su nedeljni zajednički ručkovi cijele obitelji
Grbac i igranje briškule i trešete nakon ručka dok smo se mi djeca zabavljali u dvori-
štu i trčkarali oko šterne igrajući se lovice i skrivača. U trenucima odmora znali smo
krenuti na murvu koja je bila velika i svake godine imala puno plodova. Bruno Grbac - Autoportret

“Stara kuća”, svjedočila je burnoj i turbulentnoj povijesti Kantride, odnosno Rijeke,
a u njoj se stvarala povijest naše obitelji.