Page 45 - STAV 119 15.06.2017
P. 45

svega četrnaest godina. Utočište u Turskoj
          pružio im je rahmetli Nedždet Dogana-
          ta. Upisao je Amel jezičku gimnaziju, ali
          mu je dugo trebalo da se navikne na kli-
          mu, na beton. Usamljenost je bila najteža.
          Mati Sajma iz Zagreba otišla je ka Nje-
          mačkoj. Radila je teško i svu ušteđevinu
          slala sinovima, u Travnik i u İzmir. Već
          1994. godine Amelu je bilo mnogo lakše.
          Prilagodio se, navikao na novo okruženje,
          naučio turski jezik. Rahmetli otac Vehbija
          ga je nekada ranije, kao dječaka, upisao u
          muzičku školu. I u Turskoj mu je s har-
          monikom dobro išlo. Nakon gimnazije,
          upisuje studij engleskog jezika na Univer-
          zitetu Dokuz Eylül. Jednog popodneva,
          na tom je fakultetu sreo Edu Kocatepe.
          Ljubav svog života. “Bila je to ljubav na
          prvi pogled. Odmah sam znala da će biti
          moj i nije mi dugo trebalo da shvatim da
          moj život bez Amela neće imati nikakvog
          smisla”, priča za Stav Eda. Narednih ne-
          koliko godina pamtit će do kraja života.
          “Ne znam šta bi se desilo da nisam upo-
          znao Edu. Konačno više nisam bio sam
          i to mi je tada bilo najvažnije jer sam već
          znao da sam izgubio oca i bio svjestan da
          mi se porodica rasula na sve strane svi-
          jeta”, kaže Amel. Edin je dedo Bošnjak,
          muhadžir iz Sarajeva koji se početkom
          devetnaestog stoljeća doselio u İzmir.
          “Možda je i taj bosanski dio krvi u meni
            U jesen 2000. godine Amelova majka  stav.ba
          i bio razlog da odmah zavolim svog Ame-
          la”, šali se Eda.
          IZmEĐu BOSNE I TuRSKE
          Sajma morala je napustiti Njemačku. Nije
          joj toliko teško palo, od rata je već prošlo
          pet godina. Konačno se sastala sa starijim
          sinom Adnanom, stekla snahu i unuče i
          pronašla utočište u Sanskom Mostu. Usko-
          ro će porodici Siječić stići i tužna vijest.
          Posmrtni ostaci oca Vehbije pronađeni su
          u masovnoj grobnici Hrastova glavica, u
          selu Podvidača, u blizini Sanskog Mosta.
          Uskoro su i identificirani. Vehbija je nad   ogrjeva, prostor u kojem smo živjeli bilo je   Kasnije sam upisala i završila još jedan”,
          jamu Hrastova glavica dovezen iz logora   nemoguće zagrijati.” Postalo je malo lakše   priča Eda. Amel je u međuvremenu ma-
          Keraterm. Dovezen i na njoj ubijen zajed-  nakon što je Amel uspio dobiti posao na-  gistrirao i u İzmiru pronašao posao u po-
          no s još 124 logoraša iz Prijedora. Sajma,   stavnika u povratničkoj osnovnoj školi u   časnom konzulatu Bosne i Hercegovine.
          nakon povratka, Amelu više nije mogla   naselju Hambarine. Povratnički dani bili   “Bio sam nekoliko godina asistent Kemalu
          slati novac. Zbog toga je Amel morao na-  su malo ljepši. Eda je Čarakovo itekako   Bajsaku, počasnom bh. konzulu u Turskoj,
          pustiti studij. Odlučio je s Edom napustiti   zavoljela. “U İzmiru sam živjela okružena   divnom čovjeku i velikom prijatelju naše
          Tursku i vratiti se kući. “Nisam ga htjela   vrućim betonskim zgradama i u vječitoj   zemlje.” U Turskoj su Eda i Amel postali
          pustiti samog. Spremni smo bili na sve i   gužvi, a vidi ovu ljepotu, prirodu i zeleni-  roditelji. “Život u Turskoj nas nije činio
          najvažnije nam je bilo da smo skupa”, pri-  lo”, priča Eda pokazujući svoju bosansku   sretnima. Bez obzira što smo se mučili,
          ča Eda, Turkinja koje se priključila prvoj   baštu. “Na početku mi je najveća podrška   Amel i ja smo patili za Bosnom, zemljom
          grupi odvažnih povratnika u Prijedor i   bila moja prijateljica Besima. Naučila me   koju sam beskrajno zavoljela. U Turskoj ni-
          Čarakovo. “Prve dvije godine bile su teške,   je mnogo toga, ali i ja sam nju. Bile smo   sam imala sreću da nađem posao koji sam
          baš smo patili. Bilo je dana kada doslovce   jedna drugoj moralna podrška tih prvih   željela, a postala sam i majka”, kazuje Eda,
          nismo imali dovoljno ni za hranu”, govori   godina povratka u Čarakovo.” Od ljepote   kojoj su nedostajali njena bašta, kućica i
          nam Amel, pokazujući rukom ka sobičku   krajolika ipak se ne može preživjeti. Eda   cvijeće, priroda i ljudi koji su joj odmah
          u kojem su ovo dvoje mladih ljudi prove-  i Amel nisu mogli izdržati i 2006. godine   prirasli za srce. Dok su živjeli u Turskoj,
          li najteže godine svog zajedničkog života.   odlučili su vratiti se u Tursku. “Završila   televizijska kuća TRT pozvala je zaintere-
          “Najteže su nam padale zime jer, i pored   sam ekonomski fakultet, smjer bankarstva.   sirane da se prijave za učešće u programu


                                                                                                   STAV 15/6/2017  45
   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50