Page 5 - PRAVA ZA SVE CASOPIS krive.cdr

Ponosna zemljo moja, želim da ti odgajaš moje sinove i kćeri, a ne druga zemlja, koja će jednostavno tražiti da - Smatrate li da škole dovoljno ulažu u vannastavno obrazovanje djece?
zaboraviš svoje korijene, želim da ti budeš ona vodilja, koja će nas izvesti na pravi put. Krenimo od sebe. Nemojmo
dozvoliti da nama, koji smo stoljećima na svojoj slavnoj zemlji, dopustiti da drugi biraju i kroje budućnost, nego
hrabro i pažljivo jer čovjek koji kreće od sebe, samim svojim primjerom reći će drugom: „Kreni i ti od sebe... ne
zaboravi i ne srami se svojega imena, nego ponosno budi, živi i i hrabro stoji na svetom tlu svoje slavne i ponosne
zemlje.“ Budimo uporni u izgradnji zajedništva i povezanosti, nemojmo posustajati na svome putu, a to je put u
bolje sutra, put mira i zajedništa zemlje koja nosi ponosno ime Bosna i Hercegovina.
U nastavku izdanja časopisa donosimo intervju sa članovima grupe za saradnju u projektu iz Doboja i
Maglaja, u kojima daju svoje odgovore na pitanja vezana za projekat i problematiku koja se odnosi za
pristup nenasilnoj komunikaciji u školama i sredinama:
Prof.dr Jagoda Nedić, doktor pravnih nauka,
član grupe za saradnju iz Doboja
- Kao osoba koja je dugi niz godina radila/radi u prosvjeti, na kakav ste
generalni odnos roditelja, djece i nastavnika naišli kada je u pitanju
multinacionalni sastav učenika, i kakvi su Vaši zaključci kada je u
pitanju ne/nasilna komunikacija među djecom?
Generalno bio je pozitivan odnos roditelja, djece i nastavnika kada je u
pitanju multinacionalni sastav učenika. O nenasilnoj komunikaciji
učenicima nikada nije rano pričati. Jedan od bitnih modela edukacije
nastavnika i učenika o nenasilnoj komunikaciji je radionički model. Kroz
radionice oslobađaju se učenici da islažu teške situacije u kojima su se
našli i njihovo prevazilaženje kroz grupno savjetovanje razvija
razumjevanje i približava ponašanje samih nastavnika.
- Koji je najpoželjniji mehanizam rada sa djecom kako bi se izbjeglo vršnjačko nasilje i nasilna
komunikacija? Šta može da se uradi kada su u pitanju razni akteri vaspitno-obrazovnog procesa?
Savjetodavnim radom nastavnik treba doprinijeti da učenici prepoznaju šta je to nasilno a šta nenasilno. Kroz
nenasilnu komunikaciju obezbijediti učenicima ravnopravan status između sebe a tako i u odnosu na
nastavnike. Savakom učeniku dati šansu da budu vođe i da budu vođeni, a potrebu za dominacijom komnzovati
zadovaljanjem potrebe za samopštavanjem i i samokritikom, kao i potrebu djeteta za moći zadovoljiti
demokratskim podsticanjem u radu i odgoju.
- Smatrate li da je školsko osoblje dovoljno edukovano da riješi problem nasilnog sukoba među djecom, i
da li ima potrebe za dodatnim usavršavanjima?
Na radionicama nastavnici roditelji i učenici jasno su iskazali potrebu za edukacijom.
- Da li su danas psihički i emocionalni oblici nasilja češći od fizičkih? Imate Ii iskustva u radu sa djecom u
rješavanju ijednog od ova dva pojavna oblika i koji je vaš savjet za postupanje u ovakvim slučajevima?
Mislim da takva podjela u praksi nije moguća. Obično psihički i emocionalni oblik nasilja prati i fizičko nasilje
i može se govoriti o nasiljima koja su otkrivena i prijavljena jer obično se o njima ne priča. Rješavanje svih
oblika svakako podrazumijeva preventivno djelovanje i multidisciplinarno i uključivanje svih učesnika;
učenika, roditelja, nastavnika, psihologa i pedagoga.
- Kako roditelji učenika reaguju, odnosno da li uopšte djeluju vaspitnim mjerama ukoliko njihovo dijete
pokazuje oblike nasilne verbalne komunikacije?
Svaki slučaj nasilja mora se posmatrati pojedinačno ! Kako roditelji reaguju zavisi o kakvoj se porodici radi i
koliki je stepen trpljenja kod djeteta. Obično roditelji posljedni saznaju da njihovo dijete trpi nasilje ili je
nasilnik ! I jedno i drugo teško prihvataju, te kao preduslov za hitno reagovanje podrazumijeva osvješćivanje
8 9
Mislim da ulažu ali da bi trebale više i kvalitetno poboljšati sadržaj i vrste vannastavne aktivnosti.
- Kakvo je Vaše mišljenje o obrazovanju djece u multietničkim sredinama pohađanjem mješovitih škola? Da li u
ovim školama postoji više mogućnosti za eventualne sukobe ili su ova djeca ipak naučena da poštuju različitosti od
ranog djetinjstva?
Mješovite škole nisu sredine u kojima postoji više mogućnosti za eventualne sukobe. U tim sredinama se samo
poklanja veća pažnja toleraniciji.
- Postoji li danas u školama u Bosni i Hercegovini kvalitetan obrazovni program koji će doprinijeti toleranciji i
razumijevanju među učenicima, ali i njihovom kvalitetnom obrazovanju?
Programe u školama treba obogatiti obaveznom edukacijom nastavnika i učenika u odnosu na nenasilnu
komunikaciju uz uključivanje roditelja barem preko savjeta roditelja.
- Koliko nastavno osoblje može zaista da utiče na vaspitanje djece u njihovom ranom djetinjstvu? Da li tu presudnu
ulogu imaju stavovi i vaspitanje roditelja ili se kvalitetnim pristupima može uticati na poboljšanje ponašanja i
odgoja djece i van kuće?
Ovo je veoma komleksno pitanje i svi učesnici u procesu, i učenici i roditelji moraju biti uključeeni i težiti istom
cilju.
- Kako biste iz Vašeg ugla opisali značaj projekata na izgradnji multietničkog povezivanja i tolerancije među
učenicima kao što je projekat “Zajedno za učenike u Istočnom Sarajevu, Trnovu (FBiH), Doboju i Maglaju”?
Projekat je opravdao postavljene ciljeve o toleranciji i razumjevanju. Nikada nije rano i previše pričati. Još
jednom se došlo do saznanja da dijete kada ne može da nađe ljubav on kao zamjenu traži mržnju. Razumijevanje i
toleranciju treba njegovati i ona treba biti način života.
Marinko Kelavić
Ravnatelj/direktor JU“ Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskog
kantona“ Zenica (bivši uposlenik i predsjednik Školskog odbora
O.Š.“N.Šeher“ N. Šeher, općina Maglaj)
- Kao osoba koja je dugi niz godina radila/radi u prosvjeti, na kakav ste generalni
odnos roditelja, djece i nastavnika naišli kada je u pitanju multinacionalni sastav
učenika, i kakvi su Vaši zaključci kada je u pitanju ne/nasilna komunikacija
među djecom?
U Osnovnoj školi „Novi Šeher“ u Novom Šeheru, općina Maglaj, kroz
svoj osmogodišnji rad u istoj( 1996-2004) nailazio sam na brojne
probleme kada je u pitanju funkcioniranje škole sa dva nastavna plana i
programa tj. izvođenje nastave na hrvatskom i bosanskom jeziku.
Bez obzira što je i Ustav BiH zagarantirao svim konstitutivnim narodima BiH da imaju neotuđivo pravo
izvođenja nastave na svom, maternjem jeziku, 2003. godine, na vrlo grub način, ovdje se pokušalo to pravo
uskratiti hrvatskim učenicima. Takav, jednostran pristup aktualnog Ministarstva za obrazovanje, nauku,
kulturu i sport zeničko-dobojskog kantona, pa i nekih predstavnika međunarodnih organizacija (OSCE i
OHR), izazvao je vrlo oštre kritike i negodovanje kod mještana hrvatske nacionalnosti. Tek nakon
jednogodišnjeg bojkota nastave u Novom Šeheru i preseljenjem 300 učenika u susjednu Osnovnu školu“ Fra
Grga Martić“ u Ozimicu (općina Žepče), Hrvatima je ponovo dozvoljeno izvođenje nastave na svom, hrvatskom
jeziku u Novom Šeheru. Sva ova dešavanje su doprinijela stvaranju novih podjela i pogoršanju
međunacionalnih odnosa na ionako vrlo osjetljivom prostoru na kojem se desio strašan rat. Stoga je, na svima
nama , koji smo radili u ovoj školi, preostala velika odgovornost na zbližavanju učenika hrvatske i bošnjačke
nacionalnosti i smirivanju tenzija. Jednini način za poboljšanje međunacionalnih odnosa jest iskrena
komunikacija između svih uposlenika i učenika škole u N. Šeheru uz puno uvažavanje drugog i drugačijeg.
Nenasilnom komunikacijom među djecom, prosvjetnim radnicima i roditeljima novošeherskog kraja učinjeno
je jako puno na spoznaji da na ovom području žive različiti narodi kojima pripada pravo da se obrazuju na svom
maternjem jeziku.