Page 114 - 101. brigada monografija

Sjećanje Krešimira Tušeka, djelatnog satnika OS RH i sudio- po našim položajima, s obje
nika NATO-ove međunarodne vojne operacije ISAF u Afga- strane. Ponestajalo nam je
nistanu. U prvom boju za Paulin Dvor bio je dozapovjednik 3. streljiva, međusobno smo
satnije 1. bojne 101. brigade HV-a i zapovijedao snagama na podijelili što nam je preo-
prvoj crti obrane. stalo, prije svega vatrenim

U prohladno jutro 27. studenoga 1991., zamijenili smo pri- grupama puškostrojnica i
padnike 1. satnije na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na odsudno se branili.
bentu iza spojnog kanala u neposrednoj blizini mosta i crpne Zaustavili smo daljnji
stanice, odnosno ceste koja povezuje Paulin Dvor i Ernestino- prodor tenkova, na mostu
vo. Svjestan zadaće i odgovornosti za dečke na crti, razmještam ispred crpne stanice, desno
ih, uz kratke upute bodrim i prisjećam na bojeve u Novskoj i od nas. Pješaštvo, razbijeno
preko Kupe kod Pokupskog. Naglašavam naše mjesto, ulogu i našim djelovanjem, pregru-
značenje zadaće odsudne obrane, kako za naše snage u Paulin piralo se i u “strijelce” štićeno
Dvoru, tako i za snage obrane Osijeka. U iščekivanju napada, vatrom tenkova prebacivalo
strah potiskujemo međusobnim pogledima, tapšanjem po ra- prema bentu, iza kojega, na udaljenosti 15-20 m od njih (do
menu, junačimo se, iako velikim očima, palcem gore u znak tada prvi puta tako blizu), čvrsto držimo položaje. Adrenalin
spremnosti za odlučan boj. raste, nemamo streljiva niti adekvatnog oružja, jeziva je pomi-
Nešto kasnije, uz jako turiranje motora tenkova JNA, zamijeti- sao na rovovski boj i pogibelj. Put povlačenja nam je presječen,
li smo prebacivanje pješaštva pobunjenih Srba iz smjera Erne- a iza nas kanal ispunjen ledenom vodom.
stinova i Petrove Slatine. Odjednom se pojavio jedan, a zatim i U tom trenutku naši “bestrzajci” pogađaju prvi tenk, a ja u
drugi tenk iza kojih se kretalo pješaštvo. Izvješćujem nadređene novonastaloj situaciji zapovijedam povlačenje s ove pogibelj-
da započinje kombinirani pješačko-tenkovski napad, iako neu- ne pozicije, s napomenom da svatko zadnji metak sačuva za
običajeno, bez prethodne topničke pripremne paljbe. sebe. Povlačili smo se spojnim kanalom, prema Ivanovcu. Iza
Na desnom krilu, kraj pripadnika 1. voda 3. satnije, pripadni- nas na drugom bentu kanala, netko od naših nas je pratio i za
ci HOS-a iz RB M57 ispalili su minu na prvi tenk. Tenk T-55 slučaj pogibelji vatrom pokrivao. Nakon što smo se povukli oko
našao se u dimu, a mi ushićeni i ohrabreni. No, slijedi šok, dim 300 m, na kraju spojnog kanala novi šok, Bobotski kanal pun
se razilazi, tenk nastavlja kretanje prema nama i iznad naših vode, koji je trebalo forsirati plivanjem, s opremom i oružjem
o
glava djeluje po našim snagama u Paulin Dvoru, a potom i po na -10 C i napokon se spasiti od sigurne pogibelji. Odredio sam
nama na bentu. Tenkovi su se probili skoro do mosta i crpne mjesto i dečke upućivao na plivanje. Kada su skoro svi zapliva-
stanice, a pješaštvo uz galamu prebacivalo se prema našim po- li, začujem glas: Ja ne idem, vi dečki plivajte, ja ću vas štititi
ložajima, na nasipu. Nitko, ama baš nitko od dečki na položa- vatrom! Bio je to još jedan šok u nizu, koji nam je priredio Josip
ju u tom trenutku nije pokleknuo niti pobjegao. Pelin iz Gajnica, odlučan ostati, možda i poginuti, jer je bio
Uzvraćamo jakom vatrom iz pješačkog oružja, ispaljujemo par neplivač. Nisam ga tada poznavao, ali nebitno, zgrabio sam ga
tromblona i bacamo ručne bombe. Čulo se zapomaganje pje- u sekundi i s opremom bacio u vodu te skočio za njim, a na mo-
šaštva pobunjenih Srba, no za nas nebitno i vrlo ohrabruju- jim leđima preplivao je Bobotski kanal, širine 15-ak metara.
će. Jedan od dva neprijateljska tenka, nažalost, pogodio je naš Napokon, mokri i promrzli, ali bez gubitaka, uvjereni da smo
kombi s diverzantima koji su se sa streljivom i oruđima za PO na sigurnom, uputili smo se slavonskom ravnicom prema Vla-
borbu prebacivali nama u pomoć. dislavcima. Pritom smo naišli na položaje hrvatskih branitelja
Počela je i jaka minobacačko-topnička paljba, nama iza leđa i bili izloženi novoj pogibelji. Budući je bio dan, vikali smo iz
po Paulin Dvoru. Shvaćamo da naši trpe žestoka granatira- sveg glasa da ne pucaju, davali i druge signale prepoznavanja,
nja i nisu u mogućnosti pružiti nam pomoć i pojačanje. Našli shvatili su, prihvatili nas i dopustili prolaz. Njihov izraz lica i
smo se u vrlo složenoj situaciji na bojišnici, izloženi žestokim čuđenje ne mogu opisati, teško je to, ali su čuli za naš boj. Pri-
bojnim djelovanjima s obje strane, geleri minobacača i zrna laze i pitaju jesmo li mi “oni dečki s crpne stanice”. “Da, jesmo”
tenkovskih, protuzrakoplovnih i pješačkih strojnica padala su – tiho je netko u grupi odgovorio i za mnom, u koloni jedan iza

114