Page 119 - 101. brigada monografija

O gubicima neprijatelja Robert Kučinac, sudionik boja, piše: slobodu. Ovdje su ostali moji

“Tek nekolicina stigla je do rovova i sigurnog zaklona. Većina prijatelji. Da nije njih, ne
je ostala tu na hrvatskoj zemlji. Poginuli su za tuđe ideale, kao bi danas uživao u ovoj lje-
obični pješaci političke šahovske ploče, negdje tamo daleko, da- poti. Pomiriši zemlju, stisni
leko od mora, daleko od Srbije majke, zemlje koja ih je prodala. je na grudi, ona govori bolje
Još po noći čuli su se jauci. TVNS javlja da je u borbi protiv od svake riječi. U njezinom
ustaša na području Paulin Dvora poginulo 80 pripadnika crnilu ispričana je povijest
JNA. Bilo je to osobno priznanje njihovog komandanta. No, umiranja i rađanja, hra-
njihove žrtve ne mogu istisnuti našu bol za devet naših pogi- brosti i izdaje. Samo je treba
nulih prijatelja… Iza ljudi ostaju uspomene i možda za 10-ak pročitati. Biti dovoljno mu-
godina, kad budemo vodili djecu ovim poljima, tek napome- dar, čitati zemlju, njezine
nemo: Dijete moje, ovdje smo vodili borbu za Hrvatsku, za znakove i promjene.” 39

Stjepan Balaband i danas se sjeća opisanog boja i s puno emo- ko skvrčen, odlazi i Miroslav. S
cija kazuje: nadom da će se izvući, ispratili

Neka sjećanja tijekom godina izblijede, a neka ostanu urezana smo ga suznih pogleda.
u pamćenje. Za nas, iz 101. brigade HV-a, sjećanja ne blije- Tog dana odbijen je neprija-
de na spomen imena Zagi, Laci, Tomislav, Željko, Miroslav teljski napad, uz velike žrtve
i drugih, da ne nabrajam sad sva, nama draga imena brani- branitelja 101. brigade. Večer
telja, koji su tih zimskih, maglovitih dana ostali na vječnom smo dočekali u zebnji za ra-
počinku u slavonskim poljima. njene i s tugom za poginule
U košmaru sveopćeg neprijateljskog napada na naše položaje, dečke. Osijek je bio cijelu večer
kad su tenkovske granate rovale cestu, pomiješane s reskim zvu- žestoko tučen i vijesti su teško
kovima minobacača i automatskog oružja, kad su tijela ranje- stizale do naših položaja. Oko
nih i umirućih branitelja bila razbacana uokrug, 27. studenog ponoći stigla je vijest iz osječke
1991., sjećam se posljednjih riječi Miroslava Milića, bolničara bolnice o stanju ranjenih bra-
1. satnije, kojega smo zvali Dok. Iako teško ranjen, gelerom mi- nitelja. Stigla je tužna vijest da
nobacačke granate, taj mršavi dragi čovjek, prislonjen i skvrčen je Miroslav Milić preminuo od
uza zid, sabrano i odlučno zapovijeda nama, njemu nadređe- posljedica ranjavanja.
nima, dajući upute o zbrinjavanju svakog ranjenog branitelja. Naviru mi sjećanja na njegov mršavi, dugi, mladalački lik, tih
Ne imajući dovoljno nosila, po njegovoj zapovijedi, skidamo i neprimjetan, čak i pomalo sramežljiv u komunikaciji s ostalim
vrata obližnjih kuća, polažemo ranjene i poginule, koje potom, pripadnicima satnije. Znali smo malo o njemu, dečko iz kvarta,
pod žestokom vatrom neprijatelja, s prve crte odvoze sanitetska bolesni otac, gotovo ništa. Nije bilo vremena za bolje upoznava-
i sva druga raspoloživa vozila. nje. Prvog dana dolaska u satniju dobio je nadimak Dok.
Jednom je rukom pridržavao ranjeno mjesto na donjem dijelu Lagano šećem ulicom heroja – hrvatskog viteza Miroslava Mi-
tijela po kojem su izbijali cvjetovi krvi, a drugom rukom je iz sa- lića, gledam mladost, veselje, ljepotu novog zagrebačkog naselja
nitetske torbe vadio zavoje i ostalu opremu i to nabacivao u širo- Špansko – Oranice. S tugom u srcu i suzama u očima, naviru
kom luku, uz jasne upute o uporabi. Pokušali smo ga položiti na mi misli i sjećanja, na vremena prkosa, stradanja i pobjede. Pi-
nosila, što je on odlučno odbijao, zahtijevajući da se prvo zbrinu tam se, pomalo i s osjećajem krivnje, zna li itko od stanovnika
svi drugi ranjeni i poginuli branitelji. U zadnjem vozilu, ona- naselja, zašto njihova ulica nosi ime Miroslava Milića?

39 Robert KUČINAC, Miris baruta, Zagreb 1994., 110.

119