Page 118 - 101. brigada monografija

Robert Majerić – Bačvar, Paulin Dvor, studeni 1991.

Robert Majerić, poznatiji kao Bačvar, danas se prisjeća doga- ram u kanal s druge strane ceste. Trebam pomoćnika, dolazi
đaja u Paulin Dvoru: Zubo (Branimir Narančić, op. a.) za mnom. Hoda, kao da je
Na paljbeni položaj u Paulin Dvoru stigli smo noću. Do jutra na modnoj pisti, nonšalantno, kao uvijek do tada. Zubo puni,
smo trebali iskopati rov i za početak postaviti samo jedan top, ja uskačem i top je spreman za paljbu. Brojim svoje markere,
a da nismo ni znali gdje se nalazimo. U tmici počeli smo ko- usmjeravam cijev, ciljam i vidim da su dva tenka prošla most
pati, htjeli smo što veći i bolji rov. Pred svanuće završavamo i kod crpne stanice, a treći se na većoj udaljenosti od njih tek
u neposrednoj blizini uočavamo već iskopani, duplo veći i dva pojavljuje i zastaje. Na jednom tenku stoji “Čedo” i PAM-om
put bolji. Odmah smo ga zaposjeli. Smjestili smo se u napušte- dere li ga dere po nama. Pucamo i mi iz svega što smo imali, pa
noj kući na kraju sela, u blizini položaja i bili prvi na udaru i s onim malim MB-om, no geleri njihovih minobacača i ten-
za slučaj napada iz smjera Ernestinova. Pripremam topove, kovskih granata bili su smrtonosni. Ciljam, pucam i ja, puca
čistim ih i cijevi usmjeravam ciljajući prema crpnoj stanici u i “Čedo” iz tenka. Vidim narančasti plamen iz cijevi njegova
smjeru Ernestinova. I ostali rade kao pčelice. Pripremaju svo- topa, granata po cesti odskače i projuri kraj mene. E, sad sam ja
je “ose”, “zolje”, RB-ove. Imali smo i jedan MB 60 mm. Kako na redu. Pucam – i pogodak. Svi viču: Bravoooo, pogodil si ga!
nismo imali daljinomjere, a vremena na pretek, dosjetio sam Kad vidi vraga, drugi tenk obilazi prvoga i iz pokreta puca po
se i parnim koracima izmjerio udaljenost do prednjeg kraja nama. Pucam – fulam. Fulal si, pucaj, pucaj! – viču mi. Posta-
naše obrane, u neposrednoj blizini crpne stanice i mosta, te na lo je preopasno. Bacam se u kanal, Zubo puni, pa on u kanal, ja
svakih 100 m, uz cestu, zabijao kolac – marker. Postavili smo pucam, izmjenjujemo se. Pogodio sam i drugog, a treći odusta-
tri topa: uz groblje, ispred kuća i treći paralelno s cestom, na je, jer je vidio što ga čeka. Ne znam koliko smo granata ispalili.
drugoj strani od našeg smještaja. Kotrljali su nam ih po cesti s druge strane, ne sjećam se ni koliko
Jednog jutra, dok sam spavao s punom ratnom opremom i šlje- je to trajalo, predugo… A datuma se dobro sjećam. Bio je ma-
mom na glavi, povik Ustaj, idu tenkovi!, bio je toliko snažan min rođendan. Od tada i naš. Stradali su naši dečki, sjećam ih
i uvjerljiv, da sam skočio i poletio topovima, a da se nisam ni se i još uvijek vidim. Neke sam i poznavao otprije, njihov lik i
probudio. Frendovi mi vele da je top kraj groblja probušen, ovaj djelo neću nikada zaboraviti. I ja sam mogao biti s njima, ali
ispred kuća je isto dobio, preostao mi je samo onaj na najgo- me je čuvao Anđeo čuvar. Ne samo da sam u to uvjeren, već i
rem položaju, s druge strane ceste. Kako je preći? “Čede” peru li znam. A frendovi moji, moji dragi suborci, s kojima sam dije-
peru, osjećao sam se kao da će ispaliti sve što su imali. Pa ovo je lio rov, podrum, strah, hrabrost i veselje, ostat će u mom srcu i
kao u ratnom filmu, mislim! Kiša zrna, gelera i granata fijuče sjećanju do kraja života. Postali smo braća. Brothers in arms!
s naše i njihove strane. Tko zakorači cestu – mrtav! Nema mi (braća po oružju, op. a.). I nakon 20 godina išao bih opet: prije
druge, kao na filmu, zatrčim se, koturam preko ceste i skotu- samo za Hrvatsku, a sada za bolju Hrvatsku!

118