Page 246 - 101. brigada monografija

Mirko Hrgović, dragovoljac od 1990., a u 101. brigadi HV-a mi previti potkoljenicu
od prosinca 1991. i kao pripadnik 2. satnije 2. bojne sudjelovao prvim zavojem. Pokušali
je na smotrama, obuci, vježbama i dr. U “Oluji” je ranjen, dva su me izvući, neprijatelj
dana preživljava između dviju unakrsnih vatri. Danas sreću i je to zamijetio i po nama
zadovoljstvo pronalazi u radu i aktivnostima uz svoju petero- otvorio žestoku vatru. U
članu obitelj i nevoljko se prisjeća “Oluje”. tom paklu doslovce sam
ih potjerao od sebe i rekao
Kada smo stigli u Komarevo, 4. kolovoza 1995. negdje poslije
5,00 sati, čulo se djelovanje topništva, pa smo potražili zaklon neka se spase ako mogu.
u dvorištima kuća. Sa mnom u 1. vodu bilo je puno novih deč- Poslušali su me i otišli
nakon što su mi pomogli
ki, koje nisam ni stigao upoznati, pa ni svojeg zapovjednika. da se uvučem u neko žbu-
Došao je neki časnik i zapovjedio da odmah krenemo u napad. nje, gdje sam ostao čekati
Sobom smo ponijeli osobno oružje, nešto od nekompletne opre- i razmišljati hoću li izvući živu glavu iz ovoga pakla… Više
me, te sanduke sa streljivom. Uz put smo podijelili streljivo i nisam vidio nikoga od naših, niti čuo njihovo djelovanje. I ne-
trpali u džepove odora. Pješačili smo 15-20 minuta od groblja, prijatelj je smanjio vatru i povremeno djelovao. Pokušao sam se
bez bojnih djelovanja, u smjeru potoka (Blinja, radi napada izvući, iako su bolovi bili sve jači. Uz bezbroj pokušaja, puzao
na selo Donjani, op. a.). Kada smo stigli na vrh jednog bre- sam i pronašao pištolj, čuturicu i sok. Pušku sam odbacio, a
žuljka (Sokolovac, op. a.), zastali smo, podijelili preostalo stre- voda iz čuturice i sok pomogli su mi da ostanem pri svijesti.
ljivo, jedna grupa je zauzela položaje da bi nas štitila, a moja Odbacio sam i pištolj iz straha da u bunilu ne počnem pucati i
grupa je krenula dalje, spuštajući se kroz gustu šikaru. Imena otkrijem svoje sklonište u velikom žbunju, u kojem sam dočekao
zapovjednika koji nas je poveo u napad (Zdravko Sabljak, op. kraj dana. Uz jake bolove, nisam se mogao obraniti od krvoloč-
a.) ni dečki kraj mene se ne sjećam. Kada smo prošli šikaru, nih muha. Pred noć zamijetio sam i crve na rani…
još neko vrijeme smo hodali rubom šumarka, a potom krenuli Spustila se noć. Počeo sam dozivati u pomoć, ali su me ušutkali
livadom s visokom travom, kako bi došli u podnožje sela i ot- rafali neprijatelja. U neko doba noći primijetio sam pucketanje
počeli napad. Približavali smo se potoku, a iznad nas je bio granja i tupi hod, te shvatio da neprijatelj uz prigušeno svjetlo
dalekovod. Bili smo oprezni, ali i uvjereni da ispred nas nema trobojnica i međusobnim signalima pretražuje teren. Iako su
nikoga, kako nam je rečeno, što dokazuje i to da smo od prve prošli blizu mene od velikog žbunja kupina nisu me uočili. Po-
crte ušli oko 800 m u dubinu obrane neprijatelja, predaleko od čela je padati kiša i otvorenih usta nastojao sam popiti je što više.
ostalih dečki bojne, misleći kako nas slijede. Ranom zorom nastavio sam puzanje i u kupinjaku naišao na
Dok smo promatrali i dogovarali raspored i početak napada, krater granate i u njega se smjestio. Sa sebe sam trgao donje ru-
nakon što prijeđemo potok, ispred nas i lijevo iz šume neprija- blje i dodatno previjao ranu, koja je bila u užasnom stanju…
telj je otvorio žestoku vatru. Uzvratili smo, ali i započeli pre- Par kupina i pokoja travčica pomogli su mi da ugasim žeđ i glad.
trčavati i puzati unaprijed do korita potočića. Tu smo zauzeli Došla je druga noć. Pokušao sam puzanjem nastaviti izvlače-
položaje i vatru izmjenjivali oko sat vremena. Potom su nas tu- nje, ali više nisam imao snage. Odlučio sam dozivati u pomoć
kli minobacačima, čije su mine padale iza nas i sve bliže nama. pa makar i poginuo. Na moje pozive nitko se nije odazivao niti
Odjednom oko nas užas i pakao, geleri, zrna streljiva, bombi i otvarao vatru. Pomislio sam da su naši prešli Banovinu, a da
sl. padali su po nama i rezali sve iznad zemlje. Čuo se vrisak, su me moji dečki i tražili na mjestu gdje su me ostavili (ako su se
zapomaganje… Svatko je sebi tražio najbolji mogući zaklon, uspjeli izvući), tamo me više nije bilo. Izgubio sam svaku nadu
pružao samopomoć i donosio odluku o svojoj sudbini. spasa, dozivao u pomoć, vikao nekontrolirano ili šutio.
Odjednom, osjetio sam udarac u potkoljenicu lijeve noge, mi- Pred zoru, 6. kolovoza, čuo sam da netko odgovara na moje po-
šić raznesen, kost smrskana. Pokušao sam se uz pomoć puške zive. Počela su ispitivanja na daljinu i upoznavanje mog identi-
pomaknuti, ne bi li našao sigurniji zaklon, ali bez uspjeha. teta: Gdje živiš, u koju školu si išao, kako ti se zvala učiteljica,
U tom trenutku prišla su mi dvojica iz grupe (imena im ne koji auto voziš…? Kada sam odgovorio: Opel … i čuo: Ušmin-
znam, ali je jedan bio ranjen u nogu, možda lakše) i pomogli kanu crvenu Asconu?... bio sam uvjeren da su to moji dečki, a

246