Page 51 - BROJ 49/GODINA II/SARAJEVO 11.02.2016.
P. 51
STAJALIŠTA
UOČI PETKA
Nahrani dorata, kozu pomuzi i Gospodaru se
svome moli
“NE DA REJHO NA
SEBE DOK JE SRCE
Samedin KADIĆ HALILSKO U MENI”
Piše:
Šetao sam jutros prema Vrelu Bosne i razmišljao o Halilu iz
Prijedora. Sinoć su krošnje poledile, inje sad blista na suncu,
a s grana padaju otopljene kapljice po struhlom lišću: tiha,
radosna kiša nimalo nalik onoj obilnoj iz jedne od onih teških
noći kada su Ricardo Reis i Fernandno Pessao pričali o Zidu
koji razdvaja život od smrti
jede tako Ricardo Reis i Fernando Halil Hrnjica i Junus Emre. Nazvao sam velikim pitanjima, ašiklijskim koracima
Pessoa u Reisovoj hotelskoj sobi i Omera efendiju za više informacija, a on obilazi džamije, pričajući usput derviš
razgovaraju o Zidu što razdvaja mi je ubrzo poslao čitavu priču. ke hikaje. Sakrio se ipak negdje u njemu
Sživot od smrti. Napolju je kijamet, U postagresorskom Prijedoru živi starac onaj razlepršani Emre, onaj njegov fini
ne prestaje padati, Tajo je izlio preko pod po imenu Rejhan Čirkić, samoproglašeni ašk koji traje taman toliko dok Mujo iz
lokanih obala, nad Lisabonom nebo kao derviš koji svakodnevno klanja u trima pri kladuške kule ne iziđe na san.
neko izvrnuto more koje pljušti u mla jedorskim džamijama, Puharskoj, Čaršijskoj U cijelom prijedorskom polju ima
zovima. Pessoa je umro prije otprilike i Zagradskoj, časteći prisutne muktedije samo jedan “derviš” – Rejhan Halil Čirkić.
mjesec dana, ali posjećuje Ricarda Reisa, svakojakim mudrostima i hikajama. Istina, Za sebe kaže da je rođeni brat Muje Hr
dobio je po zakonima neke više ravno da bi mudrost zvučala kao mudrost, treba njice, od kojeg je naslijedio mejdan u
teže tačno onoliko vremena koliko pro potrefiti Rejhanovu frekvenciju, što nije ovaj teški vakat. Čuva dorata i veli Ome
vodimo u majčinoj utrobi, otprilike de nimalo lahko, budući da i sam Rejhan po ru: “Neka, efendija, neka dorata, zatrebat
vet mjeseci. Prije nego što se rodimo, ne vremeno izmiješa kanale. Dok je bio mlađi, će, jer mejdan je sve veći!” Halil je često
mogu nas vidjeti, ali svakodnevno misle obilazio je tekije, prisustvovao zikrovima, u mladosti sanjao Muju, i danas mu se
na nas. Kada umremo, također nas više ljubio ruke plemenitim šejhovima, tragao Mujo pokatkad javi u snu, samo da vidi je
ne mogu vidjeti i svakog dana nas zabo za ljubavnim halom, i kako to već ide. Ali l’ handžar naoštren i je l’ Halko imanom
ravljaju pomalo. Devet mjeseci sasvim je nigdje se nije predugo zadržao. spreman. “Muju će trebati osvetiti, a do
dovoljno za potpuni zaborav. Zapravo, nije on mijenjao tekije, već tad, Halile, nahrani dorata i pomuzi kozu
Reis je inače jedan pod Pessoinih he su tekije mijenjale njega. Još se od mla i Gospodaru se svome moli!” I tako često
teronima, a sam je Pessoa za života, kao dosti identificirao s krajiškim junakom Mujo pred sabah navrati, ostavi emanet
što je poznato, patio od polipersonalno Halilom, bratom po majci Muje Hrnji i podsjeti halku na derviški vird u ovaj
sti. Stara je to tema, pitanje identiteta, ce, a u jednom je čovjeku mnogo da se teški vakat i zeman.
ko smo i šta smo. Da li to stvarno ikad nađu Halil i Junus Emre, tu odmah kre Šetao sam jutros prema Vrelu Bosne i
možemo saznati? Na koji način riješiti ne laktanje, tako da je jedan morao vani. razmišljao o Halilu iz Prijedora. Sinoć su
zagonetku sopstva? Je li Ja jedan ili u toj I Rejhan odluči da ostavi Halila, vičnog krošnje poledile, inje sad blista na sun
šupljini spavaju mnogi, recimo peteri junaka s krajiškim fesom i velikim srcem, cu, a s grana padaju otopljene kapljice po
ca: Alberto Caeiro, Ricardo Reis, Alvaro i da deložira Junusa, vječitog zaljubljeni struhlom lišću: tiha, radosna kiša nimalo
de Campos, Coelho Pacheco i Fernando ka, pjesnika patnje i nostalgije – do nekih nalik onoj obilnoj iz jedne od onih teških
Pessoa; “pessoa”, što na portugalskom, boljih i mirnijih dana. noći kada su Ricardo Reis i Fernandno
ironično, znači “osoba”? “Ne da Rejho na sebe dok je srce ha Pessao pričali o zidu koji razdvaja život
Upravo sam bio završio Saramagov ro lilsko u meni”, često kaže s visine kao da od smrti. Mejdan je sve veći, kaže dobri
man Godina smrti Ricarda Reisa kada sam je gizdavi konjanik. Ne zamara se refe Halil. Hodam kroz godine mrtvog lišća,
na statusu prijedorskog imama Omera ef. rendumima, hapšenjima, čak mu je stran fokusiran na tihu kišu da ne bih slušao
Redžića naišao na štur trag o “posljednjem sveprisutni Dayton; on zna za dini-islam, glasove vlastitih heteronima, pokušava
sufiji Potkozarja”, koji također pati od po za svoga dorata kojeg još niko nije vidio i jući se prisjetiti proteklog života u kojem
lipersonalnosti, budući da u njemu žive kozu od čijeg mlijeka živi. Neopterećen još uvijek šetam tražeći sebe. n
STAV 11/2/2016 51
