Page 71 - STAV broj 425

svijetu zavičaja. Odrastanjem je spoznao zadatak pjesničkog djelovanja mora biti formirajući svoj duh na
i bio svjedokom mnogih sačuvanih na- podešen i saobražen svijesti o postoja-
rodnih obreda koji svoje korijene vuku nju kontinuiteta koji nadilaze taštinu sandžačkom mitskom
još iz paganskog perioda. jednog ovdje i sada. Pjevanje sklada u prostoru, uz preživljavanje i
tom slučaju nije samo izbor karaktera,
Praznih očiju nego poglavito rezultat racionalnih uvi- sudjelovanje u historijskim
Čekali smo zvijezde na rukama da. Uzajamno podupiranje formalnih i kataklizmama, u skladu s
sadržinskih elemenata Džigalove poe-
Preko čela su nam ostajali tragovi sjenki zije, ako su ova promišljanja tačna, po- duhom vremena, džigal
Koje su se u urliku gubile sljedica su dosljednog književnog stava je, ustvari, samo utkivao
Poslije svakog pada i zadatog okvira.
civilizacijsku potku u bogate
Tako smo sakupljali svjetlost Ovdje je bila moja kuća mitske i historijske niti
I skrivali je u udubljenjima Ondje drvo
Iskopanim prije našeg dolaska A okolo trava tradicije sandžaka. džigal ne
mora zamišljati ale i aždahe,
Htjeli smo da nam zasija praznina U kući se veselili ljudi
U sirotim srcima ugniježđena Na drvetu su pjevale ptice te druge goleme nemani, ne
Po travi se igrala djeca mora izmišljati salijevanje
Kada se fenomenološkim prebi-
ranjem po svijetu Džigalove poezije i Više nema kuće strahe, raspljuvavanje,
eidetičkim lučenjem smisla te poezije Ni u kući ljudi bajanje i razbajavanje jer
u našoj svijesti zaodjene skelet arhe- Više nema drveta
tipskog mosta, čiji jedan krak polazi Više nema trave je on, takoreći, s majčinim
iz Trijebina kod Sjenice, a drugi zašu- Ni na travi djece mlijekom posisao spoznaje o
pljuje urbane slike modernog Sarajeva,
u čijim temeljima stoljećima traje di- Sad nisam siguran mitskom svijetu zavičaja.
van velike mnogoljudne kasabe, onda Je li sve to bilo
nam kristalno jasne postanu mitološke Ili mi se prisnilo ni noge, ni ruke da se pokrenu.
slike i simboli ovog gotovo izopćenog
pjesnika. Jer o poeziji Huska Džigala (Moja kuća) Postelja počinje živjeti snom
se tek tu i tamo povremeno progovori, sjenke sađu sa zidova, ispod oka,
pa opet šutnja nastane, slična onoj jezi- Diskretno pjevanje historijskog, kao niz pogled, daleki.
voj iz njegovog svijeta magičnih skaski, specifične bildung fuge, koje predstav-
predanja i mitova. lja uspostavljanje epohalnog horizonta, U ćasi pisak: voda, ugljevlje,
Konciznim poetskim izrazom Dži- u Džigalovoj poeziji podrazumijeva ka- i pije se, a žeđ ne postoji.
gal komunicira s tajnovitim svijetom rakterističnu toponimijsku brojanicu,
prirode. Njegov dijalog s njom je na jezičku ponornicu i melodijsku skalu, (Ugljevlje)
razini nemuštog korespondiranja, od- prelazak iz jedne paradigme u drugu,
nosno, to je unutarnja igra duše koja prizivanje zvučnog i onomatopejskog, Kao i u nekoliko drugih pjesama,
odgoneta tajne života ispoljavajući se sinestezijskog i kolektivnog. Džigalova poetika strave (slivanja stra-
kao svjesno biće. Apsolutno ogoljeni Kolorit, preciznost i razgovornost ve) dobiva novi oblik, dok se nekadaš-
simbol metafizička je neminovnost. jezika u poeziji Huska Džigala nešto nja mitska i infantilna figura narodnog
Čak i kada su simboli suprotstavljeni su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost običaja (i prakse sačuvane do današnjih
jedan drugom, oni su u funkciji proširi- obilja dramatičnosti intime, društvene dana) preobražava u egzistencijalnu, sva-
vanja pjesničkog polja. Kako to pjesnik i kulturne povijesti, emotivne i psiho- kodnevnu dramu. Od metrički intenzi-
postiže? Tako što subjektivni element loške epike, što nas sve uvlači u svijet viranog jezika, preko hotimično arhaizi-
neprestano zauzima drugu poziciju u sjenki, trava, zemlje, slavensko-islam- ranog tretmana govora, do heteroglasja
pjesmi, ne narušavajući njezin cjelin- skih predanja, obreda i svetkovina, ko- smjenjuju se jezički slojevi ove poezije.
ski tok – ni u smislu sadržajnog, ni u jima se rastjeruje strah od nepoznatih, Ono što nam izgleda neprevodivo zado-
pogledu ritmičkih odnosa. ali i poznatih zlosti s kojima je čovjek biva niz jezičkih rukavaca. Nivoe mita,
Kada se izabere tradicija, kada se suočen. pamćenja, običajnosti, obreda možemo
odredi svoj početak kao nečiji nasta- otključati samo jezikom. Semantički obim
vak, kada se istupi sa sviješću o ogro- neka boleština se uselila riječi zavisi od značenjskog intenziteta
mnim naslagama historijskog vremena u svaki deo tela. kojim ih ispunimo. S druge strane, čak
iza sebe i principijelno otvorenom di- ako pamćenje, kultura, historija, mit,
menzijom vremena pred sobom, onda i Ni usta da se otvore, identitet nisu sasvim u jeziku, o njima
znamo samo onoliko koliko u jeziku jesu.
Danas kad je naša svakodnevica
kafkijanski proces protiv naše subjek-
Husko Džigal (Trijebne kod Sjenice) rođen je 1945. godine. Preminuo je u Indi- tivnosti, kad je zamak u kome smo se
jani (SAD) 2004. godine. našli bez svoje volje, a iz koga naizgled
Prirodno-matematički fakultet završio je na Univerzitetu u Sarajevu. Bio je član
Društva pisaca BiH. nema izlaza, sve utvrđeniji, možda nam
Objavio je knjige pjesama „Potkop“ (1975) i „Čvor“ (1983). je potrebno i salijevanje strave, i rasplju-
vavanje, jednom riječju: ozdravljenje. n

STAV 28/4/2023 71