Page 57 - STAV broj 320

livada, iskrčenih šumskih prostora, za is- na zemaljskoj kugli, povraćajući dah, raz- suspregnuti: “Zamisli, preživiš četnike,
pašu stoke. Njiva je bila ograđena bodlji- derane majice. Nisam krvario. Došao je i granate i onda ti dohaka Rosulja iz Mi-
kavom žicom, meni malo ispod ramena. Mače, sav zajapuren, prestrašen, isprva lankovića.” Slavni matador Kulo, već
Na jednom dijelu ograde bio je ulaz. Sa- me napavši: “Jes’ lud? Šta činiš, bolan? smo zbijali šegu... Bilo je dovoljno toplo,
stojao se od improvizirane klupice, dva Trebam te na duši nosit’’? Dobro, jesi či- skinuo sam crvenu majicu ostavši samo u
drvena stepenika na koje se gazi, propi- tav? Rosulja te mogla zbosti!” potkošulji... Kao da je taj čin značio kraj
nje i prekoračuje ograda. Taj prelaz nala- Počeo sam se luđački smijati. Nije neprijateljstva s Rosuljom. Odjednom je
zio se na drugom kraju, suviše daleko od mu bilo jasno šta se sa mnom dešava. Re- bila u “mirnom modu”.
mene. Došao sam valjda s pogrešne stra- kao sam, kroz smijeh koji nisam mogao
ne. S one ostavljene kako bi stoka mogla STADION PUN K’O PUŠKA
izaći ili ući. Na tom dijelu, umjesto žice, Dječak Harun iz Vlasenice Bili smo okruženi visokim zimzele-
bili su kolci zabijeni u dva reda. I s jedne nim drvećem. Mirisala je smola. Pogled se
i s druge strane. Između su bile dugačke dodao mi je loptu. Bio sam pružao na lijepo ograđene, uređene livade
oble prečke koje bi se izvukle kako bi go- i dalje na drugu stranu Konjuh-planine.
veda, ovce ušle, odnosno izašle iz ograđe- u naletu i postigao gol. Gotovo istovjetni pejzaži ovjekovječeni
nog prostora za ispašu. Gotovo da sam uzviknuo: su na omotu mliječnih čokolada koje sam
Skinuo sam jednu prečku i ne vidjevši, dobijao kada bi rodbina dolazila iz Nje-
ne lociravši gdje bi mogao biti, počeo sam “Piksi u prodoru i gol”, mačke. Samo je jedna stvar kvarila idilu.
dozivati: “Mače, Mače” i mlatarati ruka- Bjesnio je rat. Petnaest-šesnaest kilome-
ma. Bio je na drugom kraju ne opazivši kako bih svaki put ponovio tara, od mjesta gdje smo čuvali kravu,
me. U momentu sam osjetio podrhtava- pri zgoditku. Ovog puta vodile su se borbe. Tu je zaustavljeno zlo.
nje tla. “Mače” je poskočio. Nešto je vikao Četničko. Velikosrpsko. Povampireno u
također mlatarajući rukama... Odjednom osjetio sam gađenje. U punom zamahu, još snažnije i perfidnije
se u mom vidokrugu pojavio stvor od 500 mahali, u Olovu, zvali smo nego je to bilo prije pedesetak godina. Za
kilograma, rogat, ljut, u trku... U momentu manje od sat vremena motorizovane jedi-
sam shvatio šta sam uradio. Izazvao sam je Gornja kolona, sad već, nice mogle bi biti na ovom mjestu. Ako
grdosiju noseći crvenu majicu i mašući pukne linija!?! Sjetih se daidžinih riječi:
rukama, baš kao u crtanim filmovima. nekom bivšem, nepovratno “Olovo neće pasti” i izgovorih ih naglas, da
Sada sam razumio Mačeta. Glasno je po- izgubljenom životu, mlađe odagnam crne misli. “Šta neće, ko neće”,
magao: “Bježiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!” Potr- upita Mače. Duga je to priča: “Nego, kad
čao sam prema izlazu. Ukazala se ograda generacije navijale su Rosulja ide kući?”
te sam u stilu Michaela Johnsona, naj- U selo smo se vratili oko 17 sati. U da-
boljeg američkog atletičara tih dana, ne dominantno za beogradske ljini stadion. Krcat ljudima. I ozvučeno je
znam ni sam kako, pretrčao do ograde, a fudbalske klubove “Crvenu tu. Pomislih. Ovi mora da su ludi! U ovom
zatim je i preskočio. Pri doskoku sam pao trenutku organizirati malonogometne tur-
na lijevu ruku... Proklinjao sam sve krave zvezdu” ili “Partizan”. nire! Kako smo se približavali, vidjeh da su
izmiješani muškarci, među njima i pokoja
žena, različitih dobnih skupina. Mora da
je vjenčanje? Vjenčanje na stadionu! Ne,
ne može biti. Misli su “prestizale” jedna
drugu. Uključeno je i ozvučenje. Muzika,
instrumentalna, potom nešto što nalikuje
vojnoj. Sad smo sasvim blizu. Formirani
su redovi. Ispred izlazi, “vojno lice”, fino
dotjerano, svečarski, i počinje: “Zaklinjem
se da ću braniti nezavisnost, suverenitet
i cjelovitost Republike Bosne i Hercego-
vine...” Ovi u redovima ponavljaju “...da
ću savjesno i disciplinovano izvršavati sve
obaveze i dužnosti pripadnika Armije Re-
publike Bosne i Hercegovine, da ću braniti
njenu slobodu i čast i u toj borbi istrajati.”
Stajemo svi. Čak je i Rosulja stala, va-
ljda zbunjena. Na prozorima, balkonima,
izašli su, žene, djeca, staro i mlado, svje-
dočeći čin zakletve.
Rađa se jedna Armija. Jedna vojska.
Jedna sila. Ona koja će se suprotstaviti
zlu. Odbraniti domovinu. Odbraniti na-
rod. Odbraniti jedan sistem vrijednosti.
Bosna neće pasti! Toliko je naboja, toli-
ko je želje, toliko je elana, neka kosmička
energija prelijeva se i odjekuje padinama
i dolama, neukroćenog i nikad osvojenog,
slobodarskog Konjuha. n

STAV 23/4/2021 57