Page 52 - STAV broj 320

DRUŠTVO

je u Travniku, a rep u Sarajevu. Historičari
kažu da je brojala više od 30.000 dobro na-
oružanih ljudi. I još kazuju da je to, nakon
zauzeća Bosne, bila prva velika akcija osman-
skih snaga. Iako su Ajas-begovi jurišni odredi
zakonačili čak u Flandriji, Matijaš Korvin
ipak ostade u Jajcu. Hiljade logorskih vatri
plamti od Jajca do Trsta. Iz Sarajeva im od-
govaraju prve pasvandžijske mušumalije,
gore tanko, kao svici zagubljeni u noći. Iz
tog svjetla niče grad. U njemu će Ajas-paša
ostati upamćen po džamiji.
U mahali formiranoj uz Ajas-begovu
džamiju izrasla je čaršija sabljara. Bila je ve-
lika i važna. Dućani su se tu, jarane, tiska-
li jedan uz drugi, iz njih šištalo je okaljeno
gvožđe, u ritmu koračnice dobovao je čekić,
cijuk bezbrojnih bruseva na kojima su se u
dlaku izvlačile oštrice nakrivljenih šamšir-
ki i kilidžanki i paloša i na samom vrhuncu
rezak fijuk od kojeg bi besposlenim posma-
tračima i buljucima dječurlije zastajao dah
kada bi glavni majstor nakićenom sabljom
u tri poteza sasjekao lelujajući svileni konac
istrgnut iz gajtana za probe, pokazujući pri-
tom, kobajagi, zlurad osmijeh ispod brkova
usukanih po tatarski, dok bi još jednom, na-
migujući vragolasto, oštricu sablje provlačio
kroz grumen plemenitog bosanskog voska
koji joj je osnaživao britkost... Tu, u Čarši-
ji sabljara, kažu, samo je Ajas-begov vakuf
imao 22 dućana.
Silne su sablje ovdje kovane. Samo za
vojsku koju je opremio Ajas-beg te 1472. tre-
balo je, dakle, više od 30.000 sablji. Koliko
sabljara treba da radi danonoćno i koliko im Kulina bana s cjelokupnim svojim asfaltom. godine, u dućanu Smail-aginom pa sada žuri
treba vremena da iskuju tolike sablje? Zar U vrelini mašte rastopit će se tramvajske šine, da što prije zamakne kroz Aščiluk, kroz Ha-
ne govori to sve o razvoju Sarajeva i njego- pod njenim pritiskom isfrcit će oči semafora, lače, kraj Brusa bezistana, kroz Abadžiluk,
vog zanatstva? Dva puna stoljeća, gotovo a taj kameni podzid kojim su u austrougar- u Kolobaru. Ondje će u dućanu, dok šegrti
svakog proljeća tekla je iz Istanbula rijeka sko doba okovali obalu sasvim će se, sam od budu slagali kože u magazu, kotrljajući među
vojske i rasla usput, usisavajući svekolike sebe, razidati. Tad će se obala, kao kakvom prstima zrna tespiha, još jednom okrenuti
pritoke na putu kroz osvojene zemlje. Sporo nevidljivom dizalicom, spustiti do vode, cijeli račun, da samog sebe uvjeri kako je i
se približavala Bosni i nastavljala dalje do nad kojom čuče pocrnjele stražnjice tabač- ovaj put poslovao kako valja.
Budima, do Beča... A trebali su još i nadža- kih dućana. Ispod njih izviru uske drvene Godina je 1213, a po franački skoro
ci i buzdohani i topuzi i čizme i pojasevi i platforme s ogradom i usijecaju se u vodu. okrugla – 1799. Izmiče, dakle, još jedno
fišeklije i puške i kazani i tendžere, i sve to u Na tim platformama, kleknuti nad vodom, stoljeće, a čaršija se u svom dokonstvu još
desetinama hiljada, u stotinama, milion pari u jednoličnim kretnjama, tabaci valjaju i iščuđava kako se to, za Boga miloga, sam od
obuće da napraviš pa opet da ne dotekne... premeću teške natopljene kože koje tek tre- sebe – i nenadano, vele – sruši svod na Ko-
Kad su došli Austrijanci, oni su Ajas-be- ba štaviti i proliti litre znoja prije nego što zijoj ćupriji, pa svako brže-bolje potegni uz
govu džamiju pretvorili u konjušnicu. Na odu za tim pogrbljenim ćurčijom koji žurno Miljacku da vlastitim okom vidi. I da može
kraju je nestala u požaru 1879. godine, a na gazi kaldrmom između tabačkih radnji. Ali mišlju svojom, pogledom ili kako drugačije
njenom mjestu Vakufska direkcija izgradi to nije nikakav ćurčija, jer čak ni oni sami proviriti iza sudbinskih zastora, taj osmijeh
“privlačan objekt u pseudomauarskom stilu sebi ne mogu priuštiti tako raskošan ćurak, zadovoljstva zaledio bi se Hadži Salihu u isti
poznat kao ‘Ajas-pašin dvor’”, kako to zapi- velik, do zemlje. Samo jedan čovjek na cijeloj mah na usnama. Vidio bi ondje sebe, hudnja-
sa Ahmet Mehmedović u knjizi Upravljanje čaršiji potpuno nestane pod svojim bogatim ka koji posljednji put kupuje kožu u dućanu
vakufima u BiH 1847–2017. Sabljara tad već ćurkom i svi će ga odmah prepoznati. To je koji još zovu Smail-aginim, mada je tabački
odavno nije bilo. Hadži Salih, trgovac, čovjek veseljak. Eno ćehaja, hasećija Smail-aga, koji je često išao
ga, maramu je privezao preko nosa i još se u Stambol radi plata, preselio još pretprošle
MEĐU TABACIMA više zgrbio, kao da i na taj način želi izbjeći godine te ga sahraniše na Hambinoj carini i
Čaršija tabaka protezala se uz samu de- smrad neštavljene kože što se širi oko taba- vidio bi da ni njega za koji mjesec više neće
snu obalu Miljacke. Donji tabaci sterali su ka i njihove čaršije. Za njim, bosi, izdrpani, biti nigdje na ovom svijetu. Vidio bi i to kako
se od Latinske do Careve ćuprije, a odatle do otvorenih usta, davno obvikli na svaki miris će se nekoliko narednih mjeseci ljudi iščuđa-
Šeherćehajine išli su Gornji. Zatvorimo li za koji čovjek nosi sa sobom, koračaju hamali vati tome da je bio “pripadnik Jabučarev”, a
tren oči i potonemo li u ono vrijeme, nestat pretovareni janjećim kožama koje je Hadži o tome se pronese čaršijom glas tek kada ga
će ispred nas, kao rukom odnesena, Obala Salih tek pazario. Kupio ih je, kao i svake spustiše u zemlju. I nakon tih sašaptavanja

52 23/4/2021 STAV