Page 81 - STAV broj 209

“Naša matica je Bosna i Hercegovina,
u čijem srcu je Republika Srpska, a Fede- Ejup Ljajić s porodicom
racija je izdijeljena na kantone. Gledamo (1960, pred iseljenje u Tursku);
Safet Ljajić (u sredini)
u Bosnu i Hercegovinu, a ustvari ispada da
gledamo samo u Kanton Sarajevo. Znamo
da dio koji sebe zove Republika Srpska nije
naša cjelina! Veliki dio Hercegovine, kako
u dijelu koji pripada ‘Republici’ Srpskoj,
tako i dio u kojem su Hrvati u većini, nije
naša matica... Našu cjelinu su pocijepali, a
nas ipak nazvali ‘nacionalnom manjinom’.
Turska nam je zemlja zaštitnica, a pupčana
vrpca nam je u Beogradu. Mi smo manjina
bez cjeline! Stalno nam spočitavaju separa-
tizam baš oni koji bi uzeli dio Kosova i dio
Bosne i Hercegovine.”
Pitam se: Gdje je istina?
Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Sandža-
ku možda znaju istinu, ali Bošnjaci u Tur-
skoj ne mogu naučiti svoj identitet iz turske
literature. Zato sam odlučio da ostatak života
provedem u prevođenju razne literature sa je-
zika svoje postojbine na turski jezik. Da li je
u tome veća moja zasluga ili Nusreta Sanca-
klija, nisam siguran. Najbolje je reći da nas U toj je porodici, u Novom Pazaru, bude sredstava, konjskim kolima ili zapre-
dvojica izuzetno dobro sarađujemo na prevo- rođen Saffet 26. aprila 1951. godine, kao gom koju su vukli volovi, ili su se prosto
đenju bošnjačke literature. Ja sam uspješni- drugo dijete svojih roditelja. Bile su to zaputili pješke, pa dokle se stigne... Na da-
ji u prevođenju, a Nusret u obezbjeđivanju godine burnih promjena. Između osta- leki put, u nepoznato, ova porodica poš-
sredstava i u distribuciji knjiga.” log, tada je zabranjeno da muslimanke la je 1956. godine. Tu su čekali pozivno
nose hidžab, tada poznat pod nazivom pismo s garancijom za odlazak u Tursku
*** zar (peča) i feredža. (vasika). U Skoplju je Safet Ljajić započeo
Kada god se nađem u Turskoj, tragam pohađanje vrtića, a ubrzo je postao učenik
za nekim novim djelom koje je prevede- RODIO SE, PA TETKE prvog razreda OŠ “Vuk Karadžić”. U toj
no na turski jezik. To jednako znači da “SMJESTIO U ZATVOR” školi se nastava izvodila na turskom jeziku.
tragam za Saffetom Atalayem, Sandža- Saffet s dozom uzbuđenja, no ipak ša- Učenje je pošlo dobrim intenzitetom, te je
klijom, Bošnjakom, Turčinom iz Turske, ljivo priča: “Kada sam se rodio, moje tetke do kraja prvog polugodišta, uz učiteljicu i
intelektualcem koji sahate provodi nad po ocu, Ziba i Zejnepa, koje su još nosile uz ostale učenike, Safet već solidno govorio
kompjuterom, čak i sada kada zbog oz- staru tradicionalnu nošnju, sa zarom i fe- turski. Međutim, baš je tada otac Ejup do-
biljnije povrede nosi “kragnu” oko vrata. redžom, otrčale su u čaršiju da nađu mog bio pozivno pismo i donio konačnu odlu-
Ko je Saffet i čime zaslužuje da redimo oca, svog brata Ejupa, ne bi li uzele mu- ku – put u Tursku.
redove slova o njemu? štuluk. Međutim, milicija ih je zaustavila Ejupov kamion jezdio je preko Grčke,
Još i sada ima Novopazaraca koji se i odvela u zatvor. Nešto kasnije, interven- prema graničnom prijelazu İpsala. Susret
sjećaju Saffetovog oca, autoprevoznika cijom mog oca, koji je imao ugled u gradu, s novim vatanom započeo je graničnim
Ejupa Ljajića, rodom iz Duge Poljane, na oslobođene su. Kasnije su mi stalno, u šali, procedurama, zbog kojih je porodica
dvadesetak kilometara u pravcu Sjenice, prebacivale: ‘Zbog tebe smo pale u zatvor!’” upućena na Kapıkule (tursko-bugarska
odnosno Sarajeva. Ljajići još u najvećem U Novom Pazaru i sada žive rođaci granica), kod Edirnea (Jedrene).
broju žive u Dugoj Poljani i nekoliko sela Saffeta Atalaya, s očeve strane. Rodbina “Tamo nam je granična uprava blom-
u okolini. Među njima ima mnogo zname- po majci je u Bosni, dok je jedan daidža u birala kamion i zbog nekih carinskih pro-
nitih ličnosti: hodža, hadžija, begova, bi- Ljubljani. Iako je protekao dug period od cedura zadržala oko dva mjeseca. Bilo nas
znismena, društveno-političkih radnika, vremena kada se Ejup Ljajić s porodicom je četvero: babo, majka, sestra i ja. Tada
prosvjetnih radnika, ljekara... Njihov je i odselio, veze s rodbinom aktivno se održa- je do izražaja došlo moje učenje i znanje
Rasim Ljajić, dika i ponos makar polovi- vaju. Saffet i njegovi bližnji, u granicama turskog jezika. Međutim, istovremeno,
ne Sandžaka, dobrog dijela Srbije i Bosne mogućnosti, putuju u nekadašnje svoje to je izazvalo sumnju kod turskih službe-
i Hercegovine i omiljeni političar među krajeve, za koje su ostali trajno vezani, te nika. Čuo sam kako carinici međusobno
Bošnjacima u Turskoj. Još pedesetih go- tako obilaze i rodbinu i brojne prijatelje. govore: ‘Da slučajno ovi nisu ukrali ovo
dina 20. stoljeća Ejup Ljajić imao je vla- Ejup Ljajić je, za put prema Turskoj, dijete?’” prisjeća se Saffet Atalay.
stiti kamion, kada je bilo malo onih koji odabrao utabanu stazu i “kapiju” koja je Kada je porodica Ljajić riješila taj
su sebi mogli priuštiti bicikl, ili konja za stalno bila otvorena – Makedoniju. Kao problem, nastupio je novi: iako su molili
jahanje. Ejup je živio u Novom Pazaru sa i većina Sandžaklija, najprije se nastanio da im odobre da se nastane u Istanbulu,
svojom suprugom, Hercegovkom iz pozna- u Skoplju. Njegov put prema Skoplju bio vlasti su im odredile daleki Sivas. Ejupu,
tog plemena Ljubovića. Njeno je pleme u je lakši od većine drugih – i svoje stvari kao vlasniku kamiona i profesionalnom
vrijeme crnogorsko-hercegovačkog sukoba i porodicu vozio je vlastitim kamionom. vozaču, to nije odgovaralo te nije mogao
1786. godine moralo napustiti svoje krajeve Na tome su mu tada zavidjeli svi oni koju prihvatiti. Zbog odbijanja tog prijedloga,
i doseliti se u Sandžak, tačnije u Pljevlja, su se selili splavovima niz rijeku Ibar do porodica Ljaljić bila je primorana da se
gdje su dobili svoje novo prezime Kačar. Kosovske Mitrovice, pa onda vozom – ako smjesti kod rodbine u Bursi, gdje je živjela

STAV 7/3/2019 81