Page 89 - STAV broj 246

ispričati. Ova džamija izgrađena je kao cr- Tek 1863. godine porušen je
kva, pa su je Osmanlije, kada su osvojile
Bihać, u dosluhu s onovremenim pravi- stari zvonik, s kojeg je mujezin
lima bojovanja, pretvorile u džamiju. U pozivao na molitvu, i, umjesto
skladu s oduševljenjem, jer su napokon te
1592. godine, nakon stotinu godina opsa- njega, sazidana munara.
da, juriša i napada, uspjeli skršiti odbranu
Bihaća, dadoše joj ime ni manje ni više Osmanlije nisu radile velike
nego Fethija, na našem jeziku “pobjeda”. prepravke na Crkvi sv. Ante
O silovitosti njihove želje da napokon
pređu preko tvrdih bihaćkih bedema Padovanskog, kojom su od 1266.
možda najbolje govori jedna priča, koja godine, kada je izgrađena, pa
se stidljivo probija iz gustog historijskog
mulja. Ta priča kazuje kako su Osmanlije do 1592, kada je pretvorena u
skinule devet nadgrobnih ploča hrvatskih
velikaša, koje su bile uzidane u zid na ula- džamiju, upravljali dominikanci,
zu u crkvu, i ugradili ih u pod na samom poznati i po tome što su u ovim
ulazu. Naličje s grbovima viteških bihać-
kih porodica okrenuli su prema gore da krajevima vršili inkvizitorsku
svaki put kada ulaze da padnu na sedž-
du pred Bogom svojim stopalima pređu službu, ne dopuštajući da jeres
preko poraženog neprijatelja. Pod noga- iz otpadničke Bosne zapljusne i
ma osmanlijskih janjičara, ni kriv ni du-
žan, našao se i neki krojač Luka, za kojeg unske obale
historičari pretpostavljaju da je bio lični
krojač bihaćkog kapetana i na čijoj ploči,
jedinoj od devet, nije bilo nikakvog grba,
mada se priča da su u ono, srednjovjekov-
no vrijeme krojači bili među najugledni-
jim članovima društva.
Više od trista godina stajale su te ploče
na ulazu u Fethiju, sve dok se nije promi-
jenila vlast, pa su ih austrougarski histori-
čari, kada je u Sarajevu izgrađen Zemalj-
ski muzej, nisu prebacili onamo. Ploče su
posvećene Petru Rebroviću, najvjerovat-
nije sinu Ivana Rebrovića, vicekapetana,
najuglednijeg bihaćkog konjanika u 16.
stoljeću; Bernardinu Stivkoviću, koji je
poginuo u borbi s Turcima; braći Ivanu
i Gašparu Kobasiću, kastelanima tvrđave
Brekovica; Ivanu Izačiću od Ripča i gra-
da Izačića; bihaćkom sudiji Luki Cvitko-
viću, koji je umro 1524. godine; Nikoli
Farkašiću, koji je poginuo 1519. u borbi
s Turcima; bihaćkom vitezu Ivanu Buc-
koviću i nekom vitezu Jurju.
U haremu Fethije sahranjen je još je-
dan vitez. I on je poginuo u odbrani ovog
grada, ali i cijele Bosne. Među desetak
nišana dominira onaj na kojem pisanim
slovima stoji uklesano: “Šehid dr. Irfan
Ljubijankić, 1992–1995”, a ispod je slo-
mljen stih: “Kad mojom rozetom smiraj
i sreća...” To se uglavnom zna, ali vrijedi
ponoviti: Irfan Ljubijankić, Krajišnik,
poginuo je kao ministar vanjskih poslo-
va Republike BiH kada se iz opkoljene
bihaćke regije vraćao za Zagreb; negdje
iznad Cetingrada raketa Vojske Republi-
ke Srpske Krajine pogodila je helikopter
u kojem je putovao.
I još da se zna: skoro tri stoljeća bila
je Fethija džamija sa zvonikom. Tek 1863.
godine porušen je stari zvonik, s kojeg je

STAV 21/11/2019 89