Page 92 - STAV broj 246
P. 92
DRUŠTVO
Zapisi između ratova (6)
MIRIS BARUTA
NIKAD NE IZLAZI
IZ NOZDRVA
U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda
me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao
Piše: Amir HASANOVIĆ redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko
grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo
kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”
etnaesti je novembar 2019. godine. Idemo polahko u podnožje šumice. praktično leteći približavali šumarovoj kući.
Neplanirano, potpuno iznenada Okrećući se oko sebe, gledao sam drveće. Svi koji su nam dolazili u susret vikali su na
odlučismo nas nekoliko prijatelja Tamo desno, veliko stablo bukve dopola sav glas da je gotovo – linije su pale, četnici
Potići na Majevicu. Čisto iz rado- je ležalo na uzvisini brežuljka ispod ko- idu prema obližnjem visu. Trčeći uzbrdo,
znalosti. Da vidimo kako to danas izgle- jeg je vodio šumski put. Asif upita je li mogli smo čuti jedino ritmičan bat čizama
da. Začudo, od rata niko od nas četverice ovo ono mjesto. Jeste, rekoh, to je. Nisam i zveckanje oružja. Samo bi, ponekad, tu ri-
nije bio na tim mjestima, a na njima su se imao nikakve sumnje jer je sve bilo kao tmičnost poremetio drugi bat čizama, onih
vodile neke od odlučujućih bitaka. nedirnuto. Samo se ponegdje uočavao taj po utabanom putiću po kojem su vojnici tr-
Stigavši gore, uputili smo se na dio zub vremena. čeći nam u susret nosili ranjenike.
prema koti Jelica. Ništa se nije promije- Zažmirim i udahnem. Još mogu osjetiti Alen je išao ispred mene. Ponekad
nilo. Još ni staza nije zarasla. Možda lovci miris baruta i paljevine koji se taj dan širio bi se okrenuo, tiho pogledao iza sebe s
hodaju tuda pa zato... ovuda, šumom i cijelim proplankom. Kao da polusmiješkom na usnama i izgovarao:
Nakon nekoliko minuta dolazimo do je čovjek u nekoj vremenskoj mašini. Zažmi- “Hajde, duhandžije, brže, brže”, pritom
naših linija. Zapečaćeno, zastalo u trenut- riš, udahneš i ideš brzo, godinama unazad. namigujući.
ku, u vremenu. Još se lijepo prepoznaju A sjećam se svega, itekako se sjećam... Pucnjava je već odavno prestala. Re-
tranšeje i urušene zemunice. Iz jedne vire Taj augustovski dan 1994. godine bio koše nam da se, ako ih mislimo iznena-
natruhle izhrđale ručke nosila za ranjenike. je iznimno topao. Sjećam se da smo se diti, moramo sjuriti u šumu.
92 21/11/2019 STAV
