Page 47 - STAV broj 226

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Uspomene nikad isto ne vidimo
FOTOGRAFIJE

TRENUTAKA

Onda ponorna fotografija: siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo
Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. o današnjem obliku epigonstva i
Piše: Sklupčani u noći, sa strahom smo njegovom položaju u društvu.
Irfan HOROZOVIĆ pomišljali na san. O njegovoj nepodnošljivoj
Neki pisci neprestano prepričavaju utemeljenosti.
priče drugih pisaca. Nije rijetkost da Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom
su uspješniji i poznatiji od pisaca opredjeljenju, sudbina novog
čije ideje koriste. To zaista nema vremena i savršene oceubice.
nikakve veze sa zaključkom ruskih Svijest o tom pokazuje nadmoćni
formalista da se “u književnosti ne smiješak jednog od njih (ne znam
nasljeđuje od bogatih očeva, nego od samo kako se zadesio u kutiji)

artonska kutija slučajno je pala Sad bismo moj brat i ja upalili vatru. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smije-
dok si tražio nešto među zabo- A kako se pali vatra, ko ne zna, bolje i da šak jednog od njih (ne znam samo kako se
ravljenim stvarima. ne pokušava. zadesio u kutiji).
KI iz nje su se rasule fotografije. Sad bismo stavili ražanj na poznato Zato fotografije ne lažu.
Slučajno? mjesto u našoj bašči. Stari ražanj s novim Možda se može nešto promijeniti samo
S vrha te neko gleda. Radoznalo i drsko. janjetom. u sjećanjima koja nas zapljuskuju dok ih
Jedva se dosjećaš. Sad bismo skinuli ražanj i naslonili ga gledamo.
I pitaš se ko je taj dječak. na šljivu. Zaista, šta vidimo?
Potom se slike nižu po tom svom razba- Sad bismo moj brat i ja, dok nas gleda Najednom slika za koju si mislio da si je
canom redoslijedu. otac i nešto zanovijeta... da smo još uvijek spalio. I bacio pepeo. Mislio si da je izgorje-
Na jednoj je neko društvo. Sve ih dobro tu... sad bismo... la i u sjećanju.
poznaješ, kako i ne bi drugove iz mladosti, Spavali bismo i sanjali bumbare koje Kako je bila lijepa.
ali tu je i neki čovjek kojeg se nikako ne mo- ćemo sutra jesti. I smije se sa slike.
žeš sjetiti. Čudan mu je osmijeh. Bumbare s mirisom naših trava. Posljednja slika ostala je u kutiji.
A onda najstarija slika iz djetinjstva. Kad jaganjci utihnu. Na nju ćeš vratiti ostale.
Sjedi dječačić u ateljeu fotografa, na nekom Svi praznici vole janjce. Naročito pra- To je neko veliko društvo.
bubnju, mali je, vrlo mali i očigledno bi že- znik žrtve. Ni ostali nisu imuni. On je kra- Proslava, što li?
lio piškiti. Otac mu je možda govorio da se ljević među kurbanima. Nevjerovatno, ali na njoj je opet onaj ne-
strpi. Čekao se taj ovjekovječujući trenutak. I nikad nisam prestao o tom misliti. poznati čovjek s čudnim osmijehom kojeg se
Niko se ne može toga sjetiti, ali fotografija Svaki kurban zna da je kurban. i dalje ne možeš sjetiti. Kako je to moguće?
je nedvosmislena. Vidio sam jednom u jednoga suze u očima. Ko je on?
Kako je moguće da je taj dječačić postao Onda ponorna fotografija: Taj je čovjek mijenjao izgled, negdje s br-
umorni starac, pitaš se. Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. kovima, negdje s brkovima i bradom, negdje
Gdje smo to zastali? Sklupčani u noći, sa strahom smo po- golemi zulufi. Tako i s kapama: te sportska, te
Na mostu? Ili korak-dva dalje? mišljali na san. šešir, te ona što se navlači i razvlači. Na jednoj
Lijepo se vidi tvrđava i jogunasta voda Neki pisci neprestano prepričavaju priče čak i fes. Te beretka. Te lička kapa. Te nešto
ispod nje. Jedan je val provirio kao da se drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješ- načinjeno na gusarski način. Jedino mu je
želi slikati. niji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. osmijeh uvijek bio isti. Valjda jedini kojeg ima.
Svijet je neiskazivo pun gluposti. I, narav- To zaista nema nikakve veze sa zaključkom Kao da je nevidljiv i nepoznat stalno
no, licemjerja. ruskih formalista da se “u književnosti ne bio tu. U svakom trenutku. Kakva pomisao!
Onda ljudi kojih više nema. nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siro- Zatvaraš kartonsku kutiju i poremećeni
Ne mogu više gledati niti zapisivati. To- mašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današ- svijet pamćenja smješta se na svoje mjesto.
liko je mrtvih. njem obliku epigonstva i njegovom polo- Na svoju slučajno odabranu hrpu. Koliko
Možda ću kasnije moći. žaju u društvu. ćeš dugo išta od ovog pamtiti?!
Ili sutra. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Dok i sam ne postaneš neko nepoznat?!
Niz slika iz naše bašče koje nedvosmisle- Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom Neko koga ne poznaješ.
no govore o porodičnom ritualu. opredjeljenju, sudbina novog vremena i sa- Dok ne shvatiš da si nepoznati čovjek
I otvaraju prostor od trenutka do trenutka. vršene oceubice. Ti. n

STAV 4/7/2019 47