Page 49 - STAV broj 226

Pripreme za rat Nevzet je započeo pri-
je nego će njegova familija posljednji put
otići za Split. “Nakon što se Emir rodio,
jedno smo vrijeme bili u Bužimu. Sjećam
se da je Nevzet zajedno s Asimom Baj-
rektarevićem i još nekim momcima noću
negdje išao. To je moglo biti u ljeto 1991.
godine. Naša soba bila je na spratu, pored
puta. Neko bi bacao kamenčiće na prozor,
a on je uzima uniformu i cipele ispod kre-
veta i odlazio. Vjerovatno je to bilo u vri-
jeme osnivanja Patriotske lige, u septem-
bru 1991. godine. Ustajala sam rano ujutro
da mu operem čizme kako roditelji ne bi
vidjeli da su blatnjave. Govorio mi je da
su odlazili u izviđanje na neke policijske
punktove prema Otoci i Krupi. On je još
tad bio u toku svih dešavanja. Kasnije, kad
smo otišli u Split, u naš stan su počeli do-
laziti neki njegovi prijatelji na sastanke.
Uglavnom su to bili ljudi koji su s njim
kasnije otišli preko teritorija SAO Krajine
u Bosnu. Sjećam se da su među njima bili
Omer Hušidić, rahmetli Ahmo Šahinović, Nakon dolaska
Nevzetov brat Nijaz i još neki. Oni su iz Hrvatske,
se kod nas u stanu sastajali, razgovarali, dolje, prvi zdesna
dogovarali”, priča Mirza.
Nevzet je u nekoliko navrata odlazio “Ispratila sam ga u luci. I stigne. U julu sam načula da je poginuo.
u Rijeku, a početkom aprila 1992. godine danas mi je u sjećanju njegov Svi s kojima sam bila u kontaktu dugo su
s tom grupom otišao je u Zagreb. “Ispra- pozdrav s broda. Ispružena to krili od mene. Tek sam u augustu sa-
tila sam ga u luci. I danas mi je u sjećanju znala istinu. Dugo mi je trebalo da pri-
njegov pozdrav s broda. Ispružena ruka s ruka s pet prstiju. Posljednji hvatim da je sve tako moralo biti. Emir i
pet prstiju. Iz Zagreba se javljao nekoliko put zvao je za Emirov ja smo tu ostali do februara 1994. godine.
puta. Posljednji put zvao je za Emirov ro- rođendan 14. aprila 1992. Nakon toga smo se vratili u Bosnu, na slo-
đendan 14. aprila 1992. godine. Tražio je godine. Tražio je da priča sa bodni teritorij Bihaćkog okruga, gdje smo
da priča sa sinom koji je upravo napunio do kraja rata živjeli kod mojih roditelja”,
prvu godinu. Pitao me šta sam mu kupi- sinom koji je upravo napunio kazuje Mirza.
la za rođendan jer je ostavio nešto novca. prvu godinu. Pitao me šta sam Nevzeta se Mirza sjeća kao čovjeka
Kad je otišao u Bosnu, više se nijednom mu kupila za rođendan” vedra duha, kao altruiste, humaniste, kao
nije javio. A obećao je da će se javiti kad nekog ko je bio pravičan. “Sa svoje dva-
deset četiri godine, ali i dosta ranije, imao
je stavove i principe poprilično izbrušene.
Bio je izuzetno vrijedan i volio je pomaga-
ti drugima. Bio je odgovoran kao roditelj.
Sjećam se da je dugo, dugo gledao neke pa-
tike da ih sebi kupi, a kad je zaradio no-
vac i kad ih je konačno kupio, onda ih je
poklonio bratu. Uvijek je bio jednostavan
i skroman”, priča Mirza.
PRELAZAK TERITORIJE SAO KRAJINE
Prijedorčanin Mujo Talić jedan je od
onih koji su s Nevzetom došli iz Hrvatske,
a sudjelovao je i u akciji u kojoj je Nev-
zet poginuo. “Upoznali smo se u Splitu,
u martu 1992. godine, gdje sam ja radio.
Naš susret bio je čista slučajnost. U to sam
vrijeme trebao biti mobiliziran u Hrvatsku
gardu. Kad smo se upoznali, pitao me je da
li bih išao s njegovom grupom za Krajinu.
U JNA s ocem Nakon što sam pristao, viđali smo se neko
Ibrahimom vrijeme u Splitu, sve dok se nismo dogo-
i braćom
blizancima vorili da se prebacimo u kasarnu Borongaj
Arifom i kod Zagreba. Koliko me sjećanje služi, u
Osmanom toj grupi bili smo rahmetli Nevzo, rahmetli

STAV 4/7/2019 49