Page 78 - STAV broj 300

KULTURA

Iz uredničke bilježnice

Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana

RASKOŠNE

POETSKE SLIKE

Piše: Almir ZALIHIĆ Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.

U vrijednost Kaplanove poetike, čini se, nalazi u njezinoj he-
savremenoj bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj
mijski čistoj liričnosti. Pjesnička psihologija Almina Kaplana
poeziji srednje generacije jedan od najizrazitijih li-
ričara jeste Almin Kaplan. Naravno, ako liriku poj-
bliska je onom djetinjem stanju koje je zamišljeno nad bo-
mimo kao najprvotniji, najčistiji, najelementarniji,
od zanosa u hipersenzibilnosti, da vidi ono što se ne vidi, a
što istodobno znači i najjednostavniji, bez ikakvih usložnja- jama, zvucima, mirisima svog okruženja, sklono da zadrhti
vanja izraz osjećaja i emocija, onaj koji se daje kao nešto ču- što je fluid koga smo svjesni, a rijetko, vrlo rijetko sposobni
lima doživljeno i što se, takoreći, čulno kazujući približava riječima iskazati.
kliktaju, cvrkutu, šaptanju, ali i jauku i kriku. I zato se “Vlastelinstvo” njegove poezije jesu zavičaj, jezik, porodica.
Sav njegov poetski kompleks u knjizi Bukara sažet je oko tih poj-
mova. Oni su međusobno srodni, nerazdjeljivi, jedni drugima su
dopuna i smisao, naizmjenično su sami sebi i okvir i sadržina.

Na ulazu u Stolac, u vrhu brda
Gdje koza tijelom smrti vrda
Visi komadić Sicilije: kamene
Kućice, nastrešnice, odrnje
Čatrnje, na plitkam – grudve
Kristove krvi – kavade. Oronule
Duvarine, iz njih kapine, kupine
Ko krajevi konaca, iz rašivenih
Halja, kao odbačene rutine.
/Todorovići/

U poeziji Almina Kaplana, koja je sva satkana od hiper-
senzibilnosti, nema otužnog srceparateljstva, nema općih
mjesta, nema banalnosti, nema konvencionalnih uzdaha i tu-
žaljki nad životnim, ratnim i poratnim udesima. To je poezija
čula i u psihološkom i u meditativnom smislu. Čulima se ži-
vot i sve njegove vrijednosti pojme do najsuptilnijih nijansi.
Za logiku prirodnog poimanja svijeta i života neprihvatljivo
da je život samo prolazna varka, efemerna blistava iluzija, da
mu je uzaludno tražiti neki viši smisao. U takvoj logici živi
i svemoćno isijava jedno osnovno, jedino prirodno, hoće se
reći primordijalno osjećanje čovjekova nerazumijevanja; za-
što mora vedro nebo da se naoblači, zašto svijetli dan da se
smrkne, zašto da se umre?! Nije li sva religija, sva filozofija
ustvari jedan veliki napor duha da se ta pitanja ublaže, da se
čovjek otme od njih, da se uzdigne iznad njih. Uzaludno ili
ne, obmana ili istina, ali onaj smisao koji se u životu traži,

78 3/12/2020 STAV