Page 28 - STAV broj 260
P. 28

1. MART - DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
































          u šta se upleo, ja sam znala da je on jaka
          ličnost, u nekim momentima sam ga se i
          bojala jer je bio tako nekako čudnovat čo-
          vjek, ali nisam znala šta je značio za ljude
          koji su počinjali otpor. Sutra ujutro su nas
          dočekali preko mosta, nisam uopće pozna-
          vala Sarajevo, znam samo da sam mogla
          reći da mi se tata zove Mustafa, u Splitu to
          nisam mogla reći jer su mi se djeca u školi
          smijala – čuj, tata Mustafa. Zato sam bila
          sretna u Sarajevu”, priča Sabina i nastav-
          lja: “Kad smo pobjegli s Grbavice, opet
          smo izgubili oca, ali ko to od djece u ratu
          na neki način nije izgubio tatu. Mi smo
          samo slušali priče o njemu, da je važan čo-
          vjek, ali nikada to nismo doživljavali kao
          drugi ljudi. Evo, recimo, mi smo živjeli u
          skloništu pa sigurno šest mjeseci u ratu,
          tata nije htio da nam nađe stan, došao je
          jedan tatin prijatelj te nam je našao stan i
          tata nije ni znao da smo mi u tom stanu.
          On je bio takav, prije će naći stan nekoj
          drugoj porodici nego nama, da bude sigu-
          ran da je njegov obraz čist. Viđali smo ga   Na početku Agresije Mustafinu majku, oca i sestru Srbi
          kao nekog čiku koji nam dođe ponekad.”
            Njegova smrt, kaže Sabina, sve ih je  su protjerali iz Banje Luke. Prvo su ih avionom prebacili
          pokosila. Tek je sad svjesna šta je izgubi-  u Beograd, a iz Beograda u Njemačku. Lutvija priča
          la. Tada, kada je Mustafa umro, Sabina je
          bila treći razred srednje škole.  da nju nisu tukli, ali njenog muža, Mustafinog oca,
            “Sada, kada sam dobila svoju djecu,
          dodatno shvatam koliko mi nedostaje, jer  jesu, posebno zato što su mu u kući pronašli vojničku
          vjerujem da bi i njemu bilo drago da se igra   uniformu jer je bio rezervni oficir. Nakon premlaćivanja,
          s unucima, da i njegovi unuci osjete da
          imaju dedu”, govori Sabina i dodaje: “Mi  nije dugo živio. Umro je u Njemačkoj, u izbjeglištvu
          smo imali sve, samo nismo imali oca, ali
          ako je to žrtva za više ciljeva, onda neka je.”
            Ljudi su ga cijenili, možda su ga se čak   Nama koji smo još živi ostaju najljepše   će ulica koja će nositi njegovo ime. Općin-
          i pribojavali jer on je zapravo bio autorita-  uspomene na one koji su nas napustili. Sa-  sko vijeće Centar usvojilo je inicijativu da
          ran, čovjek na svoju ruku, vjerovatno ga je   bini su to uspomene s Vrbasa, s utakmica   se dio Prve transverzale, do ulaza u tunel
          dragi Bog dao da bude to što jeste, objaš-  “Hajduka” na Poljudu, oni trenuci koje je   Kobilja Glava, koji se treba početi graditi
          njava Sabina i dodaje da je on s petnaest   provela sa svojim ocem.   ove godine, zove Ulica Mustafe Hajrula-
          godina otišao od kuće, njega je oblikovala   Onima koji ga nisu poznavali uspome-  hovića Talijana. Ostalo je još da Skupština
          vojska, da je bilo drugačije, ne bi valjalo.   na na Mustafu Hajrulahovića Talijana bit   Kantona Sarajevo usvoji taj prijedlog.   n



         28  27/2/2020 STAV
   23   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33