Page 45 - STAV broj 260

potrage za nestalim, odnosu njegove po- o tome se nestalom daidži nije puno ni Oni koji su imali bliske srodnike u logori-
rodice prema poslu kojim se bavi, traga- pričalo da se ne povrijede rane. Jednom ma i čija je sudbina bila neizvjesna. Veliki
nju za informacijama, varalicama koje ju je moja mati pokušala natjerati da za- broj njih bio je oslobođen u razmjenama,
žele zaraditi na boli porodica. ključa ulazna vrata. Kada nije više imala u što sam tokom rata bio involviran, kao
Nestanak daidže: Nisam nikad ni po- nikakvih drugih argumenata, kazala joj i u razmjenu tijela poginulih i evidenti-
mislio da ću se baviti traganjem za nesta- je da će joj neko ući u kući i “raznijeti ranje nestalih. Druga grupa ljudi bili su
lim, pogotovo ne onda kada sam preuzeo sav špajz”. Tada je u špajzu bilo najveće oni kojima je rat odnio sve. Razgovarao
advokatsku kancelariju mog rahmetli oca bogatstvo, ono što se preko zime čuva. sam s tim porodicama mnogo puta to-
i amidže u sarajevskoj Šenoinoj ulici, ali A nana odgovara da “može doći Enver, kom ratnih godina, a neki od njih su me
ima tu nekih čudnih koincidencija. Moj a nema ključa”. I to se dešava 20-30 go- po stotinu puta kontaktirali, svake sed-
rahmetli daidža, stariji brat moje rahmetli dina poslije njegovog nestanka, kada su mice dolazili u zgradu Predsjedništva,
majke, nestao je tokom Drugog svjetskog stvari bile sasvim jasne. Naravno, tada gdje je bilo sjedište Državne komisije za
rata. Nikad nije nađen. Živio je u Žep- to nisam posmatrao očima kojim gledam razmjenu ratnih zarobljenika. Nekima
ču, sjeo je 1945. godine na neki voz i više danas, ali eto, ostalo je nešto u podsvijesti. smo mogli nešto obećati, potvrditi da su
nikad nije viđen živ. Imao sam podsvje- Povratak advokaturi: Tokom rata, im njihovi srodnici živi, da su u nekom
sno iskustvo. Moja rahmetli nana, koja posebno kako se približavao njegov kraj, logoru, zatvoru, da se radi na njihovom
je živjela i umrla u Žepču, čitav je svoj mislio sam da ću se dolaskom mira vratiti oslobađanju, što se na kraju i desilo. Na-
život provela uz prozor. Njena je kuća svom poslu, vratiti se porodičnoj tradiciji žalost, dolazili su i roditelji koji su tražili
u jednom sokaku u Žepču, posljednja advokature jer je u našoj porodici bilo de- svoju djecu i kada se rat završio,
kuća na obali rijeke Bosne, i tu se sokak setak advokata i sudija. Međutim, to više Predsjednikov amanet: Tada nisam
završavao. Često smo joj vikendima do- nije bilo moguće zato što su iza mene bile imao snage da ispunim obećanje koje
lazili iz Sarajeva u posjetu jer je živjela gotovo pune četiri godine tog traumatič- sam dao sam sebi, obećanje da ću se vra-
sama. Uvijek smo je zaticali na prozoru. nog iskustva razgovora s ljudima kojima titi advokaturi. Nisam o tome nikada
Meni tada, kao djetetu, to nije bilo jasno, je rat odnio sve. I to su dvije vrste ljudi. pričao, ali ostavljen mi je jedan amanet

STAV 27/2/2020 45