Page 46 - STAV broj 260

DRUŠTVO

mnom na otvaranje masovnih grobnica.
Ima jedna anegdota o mom poslu, a tiče
se sina. Gostovao sam na televiziji i bio
sam zaista izložen bujici uvredljivih ri-
ječi, usuđujem se reći i govora mržnje od
strane jedne osobe iz Banje Luke koja je
izgubila brata u blizini Vogošće. Kasnije
će, igrom slučaja, ta osoba biti zaposlena
ovdje, u Institutu za nestale osobe. Između
ostalog, zahvaljujući i mojoj saglasnosti.
Ipak, reagirao sam zaista mirno i stalo-
ženo. Kada sam se vratio kući, supruga
mi je prenijela da je razgovarala sa sinom
dok su gledali moje gostovanje na tom jav-
nom mediju. Sin, koji nije prihvatao moj
miran odnos i odgovore toj osobi, kazao
je kako će sada “stari doći kući, pošutati
cipele u hodniku i vikati ko je to ostavio,
kakav je to nered”. Tako da je i to jedan
od odgovora na pitanje trpi li porodica.
Trpi, naravno, ali ne zato što mora nego
zato što su zaista sa mnom u svemu tome.
Djeca: Imali smo jedan slučaj u Prači,
gdje je, krvlju jednog od ubijenih dječaka,
na zidu nešto ispisano. Zločincu nije bilo
dovoljno to što je ubio dijete nego je još i
umakao ruke u tu krv i onda njom pisao
po zidu. Nažalost, ogroman je broj djece
ubijen u svim dijelovima Bosne i Herce-
govine. Najmlađa je ona beba u Potoča-
rima, koja je živjela svega nekoliko se-
kundi nakon poroda njene majke. To je
jedina srebrenička grobnica iza koje ne
stoje Karadžić, Mladić, Milošević, Kadi-
jević, Adžić, Biljana Plavšić... To je grob-
od rahmetli predsjednika Izetbegovića. će 82 žrtve genocida u Srebrenici biti sa- nica koju su formirali vojnici holandskog
Nekoliko dana prije nego što će preseliti hranjene bez imena i prezimena. Umjesto bataljona po naredbi njihovih komanda-
pozvao me je kod sebe. Bio je kod kuće, u da to bude u središtu pažnje, da se posta- nata i koja je bila zatajena vlastima Bo-
krevetu. Došao sam sa suprugom, kratko ve pitanja, prije svega, iz te organizacije u sne i Hercegovine punih 20 godina. Od
smo razgovarali s njim, možda pola sata. Srebrenici koja traga za nekolicinom ne- holandskih vojnika dobili smo izvode iz
“Amore, ostani uz ovaj naš narod”, re- stalih osoba srpske nacionalnosti, umjesto njihovih dnevnika u kojima su detaljno
kao mi je tada. Dakle, nisam imao snage da se solidariziraju s tim porodicama koje opisana sva događanja, svaka minuta i šta
da se izvučem iz svega toga, a ta njegova sahranjuju 82 sina, muža, brata, oca bez se u Potočarima dešavalo u to kritično
rečenica je i dodatno utjecala na mene. imena, i na taj način možda trajno ostaju vrijeme jula 1995. godine. Vojnici kon-
Eto, i 25 godina poslije Daytona, ja sam bez važnog odgovora, oni povređuju nji- statiraju da je djevojka stara 20 godina,
na istom zadatku. hove rane morbidnim dezinformacijama. dijabetičarka, umrla, da nije bilo inzuli-
Vrijeđanje žrtava: Puno ljudi dije- Kao da im nije dovoljno toliko besanih na, da je njena beba umrla na porodu, da
li ovu moju misiju još od 1992. godine. noći, nade, neizvjesnosti, odlazaka u ra- je umro i neki dedo. Nažalost, oni su bez
Danas sa mnom rade žene, majke koje su zličite mrtvačnice, davanja krvi, pregle- ikakvih oznaka sahranili šest tijela u ma-
tada bile djevojčice od nekih 18-19 godi- danja garderobe, satova na tijelima... Zato sovnoj grobnici u samoj bazi. Djecu smo
na, koje su počele raditi na računarima, čovjek mora imati ne samo profesionalan nalazili u prirodnim jamama. Često spo-
tada nije bilo puno ljudi koji su to znali. odnos nego prije svega ljubav prema tim minjem slučaj iz Ključa, iz jame Lanište,
Vodi nas ljubav prema toj populaciji, ne članovima porodica. Nekad su to bila djeca gdje je zajedno sa 188 žrtava pronađeno i
toliko prema ljudima kojih nema nego koja nisu ni upamtila svoje očeve. Danas dvoje djece iz porodice Džaferagić. Mala
ljubav prema članovima njihovih poro- su to ljudi koji, uz onaj život koji moraju Amila i njen brat. Jedno je imalo četiri go-
dica koje daju sve od sebe da se konač- živjeti, žive i paralelni život traganja za dine, drugo je bilo beba ubijena u naručju
no i oni smire. Da se i za njih rat završi. svojim roditeljem, bratom... njene majke dok su napuštali svoju kuću
Za njih rat nije gotov, za ljude koji traže Porodica: Zbog posla koji radim, trpi u selu Biljani kod Ključa. Nakon što su
svoje najmilije, a njih je skoro 7.500 hi- moja porodica, mada sam imao sreću da ih ubili u Biljanima, na traktorskim su ih
ljada u Bosni i Hercegovini, za te je ljude su me moja supruga i djeca uvijek zdušno prikolicama vozili dvadesetak kilometara
Agresija u punom jeku. Ne samo zato što podržavali. Možda zato što sam djecu već prema jami. Onda su dvadesetak metara
ne znaju za sudbinu svojih rođaka nego od malih nogu navikao na to što radim. njihova tijela nosili na rukama i onda ta
zato što ih često omalovažavaju, poniža- Sin je imao desetak godina kada je prvi dječija tijela bacali u mrak te jame. Pre-
vaju, što ih vrijeđaju. Evo, svjedoci smo put sa mnom izašao na ekshumaciju u sa- više je takvih priča i za više života nego
šta je izazvala ovih dana moja najava da rajevskom naselju Stup. Kasnije je išao sa što ga ja imam.

46 27/2/2020 STAV