Page 51 - STAV broj 260

Tu sam ih izgubio iz vida. Vojnici koje smo jedan. Cio donji dio okvira bila je svjetleća šljunka. Dozvao sam ih nekako kroz onu
smijenili taj dan rekli su da lijevom stranom municija. Znao sam da sad jasno vide oda- pucnjavu, ali me nisu vidjeli. “Idi polahko
ceste kanal vodi do same doline. kle sam pucao. Sekundu dvije kasnije stotine prema nama”, govorili su. “Ranjen sam, ne
Osjetio sam da mi srce radi ubrzano. A metaka zasulo je moj grudobran. Uspio sam mogu dalje”, odgovorio sam im.
onda se između kuća pojavilo još nekoliko vidjeti da meci dolijeću i s desne strane kuća. Osjetio sam kako mi se vilice polahko
silueta. Polahko sam uzeo svoj puškomi- To je značilo da ih ima više i da su ušli pod koče i uzimala me neka hladnoća. Pipnuo
traljez, rasklopio nogare i otkočio ga. Imao tranšeju. Iznenada, iznad mene zatreštaše sam noge u mraku i shvatio da je sve mo-
sam dva okvira, a treći je bio na dasci. Bila rafali. Iz kuće su zapucali Mirsad i Dino. A kro od krvi.
je to 1993. godina i vladala je velika kriza s onda se pucnjava usmjerila na kuću. Kroz Nekako su uspjeli doći do ćoška po-
municijom. Znao sam dobro da moram brzo pucnjavu sam čuo da me Mirsad zove: “Ami- moćne zgrade. Uzeli su me za ruke i povu-
razmišljati. Krenuti iz tranšeje ka kući sad re, bježi ovamo desno, evo ih i ispred kuće!” kli. Pristizalo je još naših, pucnjava je bila
je opasno jer ne znam šta se dešava desno, S desne je strane i naša pedesettrojka otvori- sve glasnija. Čuo sam kako glasno viču da
možda su već kod šljive pa ću izaći direk- la vatru. Meci su pogađali i cestu i naš rov. se četnici povlače.
tno pred njih. Samo sam se nadao da Mirsad Pucao je nasumično jer nije mogao vidjeti Stavili su me na nosila i ponijeli. Mir-
promatra s prozora. ništa osim bljesaka iz oružja. sad je govorio: “Drži se, jaro, brzo ćemo do
Gledao sam prema kućama. U tom mo- Došao sam do ivice tranšeje, sve se to saniteta.” Ja nisam mogao govoriti, vilice su
mentu siluete, koje su sad već jasno davale dešavalo u deset sekundi. Ispucao sam još bile ukočene, a jezik utrnuo.
ljudske obrise, krenule su ivicom puta pra- jedan rafal, a onda udahnuo duboko. Morao Kad su me ponijeli ka isturenom ko-
vo ka živici. Ako pređu kanal, znao sam da sam iskočiti i krenuti ka pomoćnoj zgradi mandnom mjestu, zasule su nas granate.
će susjednom rovu doći s boka, ili će negdje ispred kuće – druge opcije nije bilo. Uzeo Malo su me spustili, a onda nastavili. Ja
između ući u tranšeju. Srce mi je lupalo još sam puškomitraljez čvrsto u ruku i iskočio. sam izgubio svijest. Došao sam k sebi kad
brže, a u ušima bubnjalo. Mislim da su mi koraci bili dugi tri metra. su me šamarali i polijevali vodom u ratnoj
Čekao sam da priđu što bliže stablu Ono zraka što sam udahnuo nisam ni pu- bolnici. Pogledao sam niz sebe i vidio za-
oraha, povukao sam žicu ka sebi, uzeo ma- štao, praktično, nisam ni disao. motane obje noge. Kroz zavoje je probijala
šinu i otkočio je. Bilo ih je šest ili sedam. Neka dva metra od ivice objekta uz kuću krv. “Dobro je”, reče momak pored mene,
Sada sam ih mogao bolje vidjeti. Nije bilo rafal me pokosio, kao da me auto pokupilo. “nisi ranjen u prsa, koliko si jaukao, i mi
više od petnaest metara udaljenosti. Prvi Izbio je noge ispred mene, postrance sam smo mislili. Imaš posjekotinu. Najvjero-
je išao pognuto, mogao sam uočiti da nosi pao na zemlju. Grč, a onda strašna bol. U vatnije da si pao prsima na komad oštrog
duže oružje u ruci, mitraljez ili ručni ba- glavi sam odmah pomislio, pogođen sam betonskog bloka jer ga je ondje bilo dosta
cač. Došli su do stabla na metar ili dva. Ja i u leđa. Nisam mogao dahnuti, nije bilo polupanog.” Doktor im reče: “Vozite ga
sam se zaklonio za zid tranšeje, zažmirio i moguće. brzo za bolnicu, brzo.”
pritisnuo ručicu mašine – čulo se “klik”. Pokušao sam dozvati pomoć, ali riječ nije Na izlazu iz ratne bolnice, na stepenica-
Probio me hladan znoj – momentalno. Brzo izlazila iz usta. Pucnjava oko mene nije pre- ma, sanitetlije su izvodile još dvojicu ranje-
sam pritisnuo još nekoliko puta – “klik”, stajala. A onda dvije ručne bombe eksplo- nih – Harisa Đuliju i Omera. Podigao sam
“klik” – ništa se nije dešavalo. Zakazali su diraju nekoliko metara od mene. Znao sam ruku da stanu. Uspio sam pitati šta im se
mašina, ili upaljač. da moram dalje. desilo. Haris je bio ranjen u ruku: “Dobro
Morao sam brzo djelovati, nalazili su se Nekako sam počeo disati, ali bol u prsi- je, pobjegli su niz cestu, ja sam ranjen kad
nekoliko metara od tranšeje. Polahko sam ma bila je strašna. Počeo sam puziti stisnutih smo tebe štitili da te iznesu.”
iznio puškomitraljez na grudobran i naniša- zuba. U lijevoj nozi bol je bila mnogo gora Bilo mi je lakše, više nije toliko bolje-
nio. Rafal je zaparao noć, a s njim se stopio nego u desnoj, ali nisam ni jednu osjećao. lo. Sklopio sam oči. Auto je krenulo. Tiši-
jauk. Nakon što sam opalio i drugi, vidio sam Iza kuće zatreštaše rafali. Vido sam kako nu noći, za promjenu, zapara zvuk sirene
kako padaju na cestu. A onda ispaljujem još nekoliko naših momaka zaliježe za gomilu saniteta. n

STAV 27/2/2020 51