Page 68 - STAV broj 160

DRUŠTVO

Historija kao učiteljica kontradiktornosti

Ko čuva Stjepangrad

Stjepangrad je pust od 1835. godine, kad Turci napustiše njegove zidine. Niko ga više ne čuva,
osim otrovnica. Ali, bit će poražena ta posljednja zmijska straža. Osvojit ću grad. Ali, neću ga rušiti,
neću paliti, dobra mi je namjera, u njegovim zidinama čitat ću i tražiti tragove nekadašnjeg života,
tražit ću hercega Stjepana Kosaču. Tražit ću nesretnog Mravca, sjetit ću se hercegove kćerke i
pretposljednje bosanske kraljice Katarine, sjetit ću se njihove zabranjene i nesretne ljubavi, zapalit
ću cigaru, škiljit ću, prepustiti se suncu, vjetar će mi čupati kosu i tragat ću za znakom u kamenu...

Piše: Ernad BAJREKTAR mudre i umirljive trebale značiti? Ako ŠIROKE RUKE HERCEGA STJEPANA
značenje nije u tome da se života ne tre-
Da li se bojite? Mnogo sam puta ba bojati, da hrabro treba koračati, da se Herceg Stjepan Kosača bijaše najper-
bio u Blagaju. Saznao sam kako je ne treba plašiti. fidniji vladar tadašnjeg vakta, a nije da
stariji od Mostara, kako je dobio mu pragmatika ne bijaše bliska, omrkne
naziv po blagoj klimi u odnosu na Drugom posjetom Velegićevini saznao kao pravoslavac, osvane kao katolik. Do
onu u Mostaru i okolini, zbog same rijeke sam da je umrla, Allah rahmetile, nisam se podne katolik – od podne bogumil, sup-
Bune – drugog vrela po jačini u Evropi – sjećao njenog imena, dobro pamtim lica. tilno prilagođen potrebama i okolnostima
koja je zaslužna za mikroklimu i za ime: u okruženju. Odani smo tradiciji, ništa
Blagaj! A ima i priča kako je tu herceg Obišao sam tekiju, tu kuću odgoja, novo, kroz sva sita prosijani; prelivode,
Stjepan zakopao blago, pa po tom blagu napio se čiste vode s “izvora”, sejrio taj interešdžije, karijeristi – sami sebi naj-
ostade ime. Divio sam se Buni, gledavši bosanski mezar Sari Saltuka, od njih se- veća briga, prodaju vjeru – prodaju riječ.
kako svojom ljepotom kao u ljubavnom dam ili možda sedamdeset sedam rasu- A činio je Stjepan i dobra, pa mu pohrli
zagrljaju krasi i miluje bajkovitu Velagi- tih po različitim zemljama. Poklonio mu Bosna bježeći od hrđava bosanskog kra-
ćavinu; avliju, bašču, cvijetnjak. Upoznao duhovnu hediju, potravši rukama vlasti- lja tražeći pred progonima utočišta i on
sam vlasnike zdanja, rekli su mi kako su tu to lice, ako je on stvarno tu ukopan, a to je primi raširenih ruku. A ruke su mu
dolazili musafiri, te trgovci iz Dubrovni- je već baška priča. Posjetio sam džamiju vazda bile pune žena ili mladih djevoja-
ka, za te potrebe izgrađena je pored Bune sultana Sulejmana, jednom sam s ahba- ka. Pa se može pronaći kako su mu žene
londža, musafirhana. Velagići su se bavili bom u vedroj majskoj noći proveo noć na bile Jelena, Barbara, Cecilija, ali i Libu-
proizvodnjom meda, a med iz Blagaja išao njenim sofama. I zamišljao crkvu, jednu ša. I niko ne zna koliko su njegove ruke
je čak do Beča, do carevog stola, a možda katoličku i drugu pravoslavnu, kako sto- grlile žena i niko zna koliko ih je imao.
onomad za turskog vakta i do Stambola. ji obnovljena i umivena, a danas o tome O tome bi nas mogao izvijestiti samo lič-
Među njima upoznah staru nanu, zvali niko ne mora maštati, izmaštano. Ali, ni- no herceg Stjepan, ako im nije zaboravio
su je hercegovačkim naglaskom maajka! kada nisam bio na Starom gradu, sjedištu broja i ako bismo htjeli slušati, ali mrtva
Imala je devedeset ljeta. hercega Stjepana Kosače. Jer grad bijaše usta ne govore.
visoko, a put uzak, pun kamenjara. Baš
Uz kahvu sam zapamtio njene riječi, je zbog toga grad i izgrađen tu, gdje mu Prenosi se kako su otac i majka, Stje-
ne znam je li misao njena, ili joj je neko je mjesto i gdje stoljećima stoji. I drugi pan i njegova žena Libuša, poželjeli oženi-
govorio dok je bila mlada isto kao što je su isto tako građeni; u tjesnacima, na ti sina. Dovedu mu nevjestu iz Mletaka i
ona meni govorila: “Sinko, svako ima nafa- stijenama, u klisurama, na hridinama, Stjepan izađe, kao budući i drugi otac, da
ku, samo što jednima curi, drugima teče, a na uzvišenjima, u zabitima. Da je teško je dočeka. Kad je ugleda i kad vidje koliko
trećima kapa.” I šta bi te izgovorene rije- prići, da je grad lakše braniti, da ga visi- je lijepa, nije se dvoumio, znao je šta će,
či – iza kojih stoje godine života – ujedno na, da ga opkop, težak tijesan i kameni naredi da se digne most koji je premošta-
put od dušmana čuva. Kakva li ga je ruka vao opkop prema Stjepangradu. I tako su
gradila? Koliko se duboko ta ruka morala pred dvorom, s jedne strane, ostali svato-
zavući u kesu iz koje se gradilo? vi, a s druge usamljeni u dvoru Stjepan i
nevjesta. Stjepan stane svojim rukama da
miluje i ljubi nevjestu kao da je za njega
stvorena i za njega dovedena – a sin mu
ne bi na pameti. Tako Stjepan odluči da
nesuđenu sinovu ženu uzme sebi za ženu,
a sin neka ponovo traži, mlad je, a svijet
je pun ljepotica. Ali, ne lezi vraže, pošto
bijaše oženjen i kako ne može imati dvije
žene, on Libušu uzima za kosu i baca je
niz gradske bedeme. Poljubila je stijene,
poput nesretnog Mravca, a stijena šuti,
nijema je i ništa ne kazuje, čuva tajne.

68 29/3/2018 STAV