Page 35 - STAV broj 321

se još uvijek vide kao dio opsade Saraje-
va i bosanskog rata, koji se vodio prije
gotovo tri desetljeća. Sljedeće godine bit
će 30 godina otkako sam upoznao Edu”,
kaže Sánchez. “Već dugi niz godina pra-
tim oružane sukobe i sve me više zani-
maju dugoročne posljedice ratova, a sve
manje i manje buka rata.”
“S Edom imam posebnu vezu, nau-
čio me da uđem u Vijećnicu a da se ne
povrijedim u vrijeme kada je bila unište-
na i tokom opsade, a onda sam ga otišao
posjetiti. Donio sam mu poklon i bacio
mi se u zagrljaj. Kasnije se njegov život
zakomplicirao, ali smo nastavili održava-
ti kontakt i on je najvažniji protagonist
dokumentarca”, priča Sánchez.
Gervasio je snimio grupu dječaka koji
su igrali košarku, što je bio sport u kojem
je Jugoslavija blistala 1980-ih. Damir, koji
na fotografiji baca loptu, postao je kasnije
kapiten bosanskohercegovačke reprezen-
tacije. Pokušao je igrati za dvije ekipe u
Italiji, ali ga je u tome spriječila dječija
pothranjenost iz rata.
Gervasio Sánchez intervjuirao je i Mi-
rzu Delibašića, bosanskohercegovačkog
košarkaša koji je igrao za reprezentacije
Jugoslavije i za “Real Madrid”. Razgova-
rali su tri mjeseca nakon početka opsade
grada. “Proveo je čitav intervju plačući i
najviše me se dojmilo što je prestajao pla-
kati kad god je njegov sin bio u blizini”,
kaže Sánchez. Danko, njegov sin, također
se pojavljuje u filmu. U Postwar Albumu
prvi put vidi jednu fotografiju na kojoj je
uslikan s ocem.
Sánchez je dokazao da nije važno tra-
je li rat nekoliko mjeseci, nekoliko godi-
na ili desetljeće jer djecu i adolescente
obilježi za cijeli život. Gervasio Sánchez
mnogo se puta vraćao u Bosnu i Herce-
govinu radi različitih projekata i putovao
je s porodicom. “Kad god bih se vraćao,
shvatio bih da mnogi ljudi, posebno oni
koji su bili djeca, nisu prevladali emoci-
onalni utjecaj rata.”
Sestre Selma i Alma veći su dio rata
provele u naninom domu, ona se brinula
o njima. Majka im je radila, a otac bio na
liniji. Stigao je transporter Ujedinjenih
naroda, a djeca su otišla ka njima jer su
im nekada davali čokolade. Pobjegli su iz
kuće kako bi sišli. Nikad prije sestre nisu
vidjele tu fotografiju, to je jedina fotografija
koju imaju iz tih godina. Kad je njihova gradom i sa Sarajlijama otvara vam sva što prvi put vide neke svoje fotografije, a
majka vidjela fotografiju gotovo tri deset- vrata”, kaže Maragall. “Povezanost s gra- neki nisu znali da su fotografirani. “Bilo
ljeća kasnije, prvo što je učinila bilo je da dom koja se može osjetiti i u dokumen- je vrlo uzbudljivo tražiti protagoniste fo-
ih naruži što su bez pitanja izašle na ulicu. tarnom filmu, od prvog trenutka osjeća- tografija, neke koje smo locirali u vrije-
Iza režije i scenarija dokumentarnog li smo se kao kod kuće. Sarajlije su tako me snimanja, a druge ranije. Doveli smo
filma stoje Angel Angel i Airy Maragall dobri sagovornici i zaista smo uživali u Gervasija kako bi ih upoznao”, zaključuju
te Stephanie von Lukowicz iz produkcij- intervjuima”, dodaje scenarist. scenaristi. Čovjeka koji im donosi proš-
ske kuće “Lukimedia”, koja je također ži- Jedan od razloga koji dokumentarni lost na fotografiji i vraća dio nedovršene
vjela u Sarajevu nakon opsade. “Gervasio film pretvaraju u tobogan emocija jeste taj ratne historije koju je svojim fotografija-
i njegove fotografije, njegova empatija s što se djeca prvi put susreću s fotografom, ma snimio prije tri desetljeća. n

STAV 30/4/2021 35