Page 21 - STAV broj 439

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
O stvarnom autoru pjesme koja je proslavila
anonimnog Šabana Šaulića

PIŠI, SAMO PIŠI, IONAKO

JE ODAVNO SVE ISPISANO

Od malih nogu odgajan sam u vjeri, otac mi je bio vjerski službenik, a taj svijet,
estradni svijet, bio mi je stran, odbojan, u njemu se, sve i da sam htio, nisam
Piše: mogao ni snaći ni pronaći. Zato sam Šauliću poklonio pjesmu, poželio mu sreću
Sadik IBRAHIMOVIĆ i nikad se ponovo nismo vidjeli. Eh, sad, Grujić... Pravi, lažni... Ne znam, nisam
siguran, ali, sve u svemu, nije ni bitno, autorstva sam se odrekao, a Vladimir
Grujić, postojao ili ne, legitimni je autor teksta i s tim nemam nikakav problem.
adžiju Mustafu Terzića, mujezina i reakcijom, samo si se bespotrebno uzrujao. mi, koliko god to čudno zvučalo, zaista nije
drugog imama u mojoj mahalskoj A i njih. Trebao si ih ostaviti na miru, za- bio bitan... Eto, tako je to bilo.“
džamiji, čovjeka vedrog, nenamet- služili su predah, danonoćno su, srca slatka, „Šaulić je tu pjesmu otpjevao na ijekavi-
Hljivog i u svakom smislu odmjere- iz sve snage spletkarili. Ali, dobro, omaklo ci. Je li on to želio ili si na tome insistirao?“
nog, upoznao sam prije dvadesetak godina, ti se, dešava se, živ si čovjek.“ „Ma, nisam ja ni na čemu insistirao. Vidi!
brzo se zbližio s njim (obojica smo knji- „Jesam li pogriješio? Ljutiš li se?“ Šaban je u to vrijeme govorio ijekavicom, s
goljupci, pa je zbližavanje bilo neminovno) „Ni najmanje. Založio se za mene, pa jakim bosanskim akcentom, rani period ži-
te najčešće poslije džume, za lijepih dana u makar uzalud. Cijenim to. Hvala ti.“ vota, on mi je to rekao, proveo je u Bosni, u
džamijskom haremu ispod stabla lipe, a zimi „Ti si se, ono, bavio sportom, igrao si Bijeljini, čini mi se; dakle, otpjevao je pjesmu
u imamskoj sobi ili u mektebu u suterenu, košarku?“ jezikom kojim je govorio, a kasnije, odnosno
nebrojeno puta ulazio u duge, opuštajuće „Da.“ nakon te prve ploče, prelazi na ekavicu. Nego,
i, najdraže mi od svega, plodonosne razgo- „A muzika? Čuo sam da si svirao gita- možda nisi znao, ta se singl-ploča prodala u
vore. Helem, postali smo i ostali prijatelji, ru. Jesi li?“ za to vrijeme nevjerovatnih, rekordnih se-
bliski, istinski. „Da, jesam.“ dam stotina hiljada primjeraka i, naravno,
Tokom godina, nenapadno i bez hiće, „Je li to išli paraleno ili...?“ proslavila anonimnog Šabana Šaulića.“
otvarali smo se jedan drugom, povjeravali, „Davno je to bilo, kao u nekom drugom „Lijepo, čestitam. Još samo da si potpi-
otključavali jednu po jednu brižljivo ušuš- životu i ne znam šta bi se tu...“ sao ugovor, zaštitio tu pjesmu...“
kane nutarnje sehare, vadili iz njih štošta, „Znaš li ko je Vladimir Grujić?“ „Shvatam šta mi želiš reći, ali, pusti to,
pa i tajne, tajne koje se otkrivaju rijetkima, „Ne.“ već sam ti rekao da mi novac nije bio bitan
pažljivo odabranima, onima koji obznanjeno „Ni ja.“ i smatram da sam ispravno postupio.“
im tajnovito saznanje mogu i znaju shvati- -„Hadžija, oprosti, ali pomalo si mi, tako, „Uredu. Nego, ti reče da ti Grujić nije
ti, jasno sagledati i, najvažnije, čvrsto pod čudan. Je li se desilo nešto?“ poznat. Jasno mi je da se kao autor teksta
jezikom sačuvati. „Ne, sve je uredu, nego je taj neki Gru- neko morao potpisati, jer, eto, ti to nisi htio,
No, a ima tome više od dvije godine, za jić navodni autor teksta za pjesmu Dajte mi ali čudi me da ništa ne znaš o čovjeku koji
jednog od razgovora poslije akšama u imam- utjehu. Poznata ti je ta pjesma?“ je, kako kažeš, stavio svoje ime ispod tvo-
skoj sobi, hadžija nenadano, iz meni do tada „Da, Šaban Šaulić ju je otpjevao.“ je pjesme. Postoji li tekstopisac Vladimir
neznane nutarnje sehare, vadi poveliku taj- „Ja sam autor tog teksta, a i bazičnu me- Grujić? (Da, postoji, provjerio sam istog
nu, do tog trenutka nikom izrečenu, a koja lodiju sam osmislio.“ tog dana, op. a.)“
me je zaista jako iznenadila. Ipak, prije toga, ??? „Zaista ne znam, a nisam se ni potru-
a valjda s namjerom da me pripremi, psiho- „Stani, stani, ne čudi se, slušaj! Šaulić je dio saznati, ali ovo želim reći, bitno je: od
loški relaksira za „udar“ koji slijedi, počeo tu pjesmu snimio 1969. godine, tad je poči- malih nogu odgajan sam u vjeri, otac mi je
je s općim mjestima, izokola: njao, to mu je, ako se ne varam, prva snimlje- bio vjerski službenik, a taj svijet, estradni
„Jučer sam nekim ljudima pričao o tebi. na ploča, originalno se zvala Utjeha, pa ju je svijet, bio mi je stran, odbojan, u njemu se,
Zapravo, nisam im pričao nego sam im se neko, vjerovatno Šaulić, preimenovao u Dajte sve i da sam htio, nisam mogao ni snaći ni
baš onako svojski nagovorio. Kad sam ih mi utjehu. Povezao nas je moj kolega s posla, pronaći. Zato sam Šauliću poklonio pjesmu,
vidio, a bolje bi bilo da nisam, morao sam neki Mihajlović. Poznavao je Šabana, pričao poželio mu sreću i nikad se ponovo nismo
tako istupiti.“ mu o meni, rekao da sam darovit, da pišem vidjeli. Eh, sad, Grujić... Pravi, lažni... Ne
„Da čujem! Ko i šta?“ dobre, pjevljive pjesme, on se, opet, zainte- znam, nisam siguran, ali, sve u svemu, nije
„Nebitno, ne bih sad da ih ‘kupam’, ali resirao, javio mi se, susreli smo se u Šapcu, ni bitno, autorstva sam se odrekao, a Vladi-
znam da su ti pravili spletke i učinili ogro- u to vrijeme radio sam u Šapcu kao građe- mir Grujić, postojao ili ne, legitimni je au-
mnu nepravdu. Morao sam im to reći.“ vinac, pročitao je moje pjesme, ne sjećam se tor teksta i s tim nemam nikakav problem.“
„E, moj hadžija, mnogo je takvih, pre- koliko ih je bilo, dopala mu se Utjeha, rekao „Jako si me iznenadio.“
više, ni broja im ne znam, puna ih je Tuzla, mi je da je kao da je pisana za njega, dao sam „Znam.“
izviruju iza svakog ćoška. Osim toga, zavr- mu pjesmu, onako, kao kad nekog ponudiš „O ovome bi trebalo pisati.“
šili su svoj posao, uspješno, sretni su i zado- cigaretom, bez ikakve naknade, bez potpi- „Pa, piši, samo piši, ionako je odavno
voljni, pa nije bilo potrebe za takvom tvojom sanog ugovora, ama džab-džabahte, novac sve ispisano.“ n

STAV 4/8/2023 21