Page 56 - STAV broj 439

DRUŠTVO

Među Sarajlijama se zakoti nekoliko verzija pripovijesti o Despićima i njihovoj kući koja nas
danas, kao nacionalni spomenik, pominje na način života bogataških porodica i na zametak
sarajevske pozorišne scene. Ma koliko sve te verzije bile različite i ostrašćene, ni jedna ne
odstupi od Despe i njene sudbine. Bijaše ona kći nekog handžije s Nahoreva, a služiše na
Nadkovačima, dok neki pričaoci taj han, Nahodov, stavljahu tu, povrh Baščaršije.

održavali zajedničke sjednice i kolektivne
zaključke u ciframa brzojavno javljali svo-
jim vladama i izaslanstvima u Carigradu.
Konzuli su dobro i udobno živjeli. Svaki
je imao kočiju i jahaće konje, a jao si ono-
me koji se pred njima ne bi uklonio na
sokaku. Svi su davali češće plesne soiree,
a ingleski je konzul imao i međunarodno
pozorište, naravno na francuskom jeziku.
Predstavljala su gospoda i gospođe iz tog
diplomatičkog zbora. Komadi su bili ve-
ćinom drame i vesele igre.“

PRVI IGROKAZI
O teatru koji je priređivao engleski
konzul Holms, onaj što je u dokolici sli-
kao akvarele s motivima Sarajeva te nam
ostavi cijelu zbirku, govori se i u „Sara-
jevskom cvjetniku“. U broju od 7. marta
1870. urednik Mehmed Šaćir Kurtćeha-
jić piše da je malo ljudi u Sarajevu po-
znavalo teatar prije nego što se u njemu
obreo Holms i nabavio pozorišnu opre- Ta igra govori nam kako su se davno, smo ga prozvali, otvori tekst Dušana Ni-
mu iz Londona i jedan dio iznajmljene prije pojave evropskih konzula, po bo- kolića o narodnoj igri zvanoj „Trgovci“ ili
kuće pretvorio u pozorište pa zimi pri- sanskim sijelima prikazivali igrokazi ra- „Dželepčije“. Prepisujemo: „Četvorica od
ređivao predstave za činovnike i oficire. zličitog sadržaja. Bijahu ti igrokazi tako sijeldžija iskradu se iz sobe, te se u kuhinji
Bilo je to, kazuju hroničari, prvi put da jasne strukture da bi se o njima moglo ili kom drugom skrovitom mjestu namaš-
u Bosni neko upotrijebi tu riječ – teatar. slobodno govoriti, ako ne kao o začeci- kare ovako: jedan obuče kakvo gunjče ili
Podstaknuti pričom o Holmsovom me- ma pozorišta a ono barem kao o potrebi ćurdiju s postavom naizvrat. Preko toga
đunarodnom pozorištu, hroničari dalje čovjeka da u jednom trenutku zastane, da se opaše kakvom droljom, a za taj pojas
kazivaše kako su braća Despići, Makso i se odmakne od sebe i da svoj život stavi opaše dva komada drveta mjesto noža i
Mića i Nikola, preslikavajući sve što su preda se i sagleda ga u potrazi za njego- puške. Oko glave zavije kakav turban, a
radili zapadnjaci, počeli da u svojoj kući vom suštinom, karikirajući i ismijavajući među gornje i donje zube sjekutiće zadi-
daju predstave, jer je to bilo u modi. I sam vlastitu pohlepu i ostale poroke. Dakle, je komadić drveta da ne može zuba sklo-
Makso Despić, babo, kako su ga ukućani sto godina prije nego će njegovi potomci, piti pri razgovoru. Eto, tako namaškaren
zvali, spominje Despića pozorište u svom ili pak potomci njegove supruge, u svo- prikazivat će trgovca, dželepčiju, a druga
testamentu koji sastavi 29. marta 1921, pet joj raskošnoj kući zaigrati šaljive komade dvojica omotaju samo turbane oko glave,
godina pred smrt. Kazujući u pero svoje Jovana Sterije Popovića, dajući sve od sebe ostalo im odijelo ostane nepromijenjeno.
posljednje želje, veli Makso ovako: „Če- da zabave svoje evropske goste, s kojima Onaj četvrti stane pred sobna vrata i čuva
tiri parastosa u godini, po pravoslavlju, će sutra ugodnije i lakše spajati svakoja- da za vrijeme igre iz sobe ne može niko
učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ke poslove i širiti ugled i bogatstvo, Risto izaći, a prva trojica uđu u sobu. Među tim
ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz se za zimskih sijela preoblačio u trgovca je jedan od sijeldžija određen za kućnog
mojih 60 godina mladog života u Mak- i predstavom, u kojoj učestvovaše i sva domaćina, koji će dočekati trgovce. Ušavši
sinoj kući je svake godine najmanje 100 publika, ispunjavao svoj daleki dječački u sobu ona trojca, započinje igra ovako:
persona i više sjedilo, bivala formalna po- san: da jednom u sirotinjskoj udžerici Trgovac: Selam aleiukum (Pomoz’ Bog)!
zorišta, davale se predstave sa vojničkom svoga oca na obodu Gatačkog polja on za- Domaćin: Aleikumu selam (Bog ti pomo-
muzikom, kako bi bolje goste svoje zado- igra glavnu ulogu, jer uvijek mu se činilo gao)! Hoš deldim, safaš geldim, aga (Dobro
voljio. Svemu na ovome lažnom svijetu da mu pristaje i da od Boga ima dara da došao)! Trgovac: Hoš bulduk, rajo (Bolje
ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru se pretvara u druge osobe i da podražava našao)! Domaćin: Hair-alah, aga (Koje
da počiva u grobu svome.“ stvarni život. dobro)? Trgovac: Hair-mašalah (Dobro
Već u to vrijeme niko se ne pominje Na ovom mjestu mogli bismo pozvati je, hvala Bogu). Domaćin: Otur, aga (sje-
Riste Slijepčevića. On, po svoj prilici, maštu i naložiti joj da smisli neki igrokaz di). Trgovac (sjeda na ponuđenu mu sto-
donese iz Gacka sjećanje na igru koju je kako bismo osjetili ono vrijeme i njina licu, ali se prevali jer stolica nema jedne
izuzetno volio i koja će mu nedostajati u stremljenja, ali od te nakane odustajemo noge, pa onda brže-bolje skoči, bijesan,
Sarajevu, a ljubav prema njoj njegovi si- onog trena kada se pred nama u Glasniku lupajući nogama o zemlju): Hej, more,
novi prenijet će dalje kroz Despića lozu. Zemaljskog muzeja iz 1894. godine, kao da rajo, ti mene hoćeš da ureziliš! (Rasrđen,

56 4/8/2023 STAV