Page 47 - STAV broj 189

STEVAN SREMAC, ODLOMAK IZ “IBIŠ-AGE”

Da je po samome Ibiš-agi, nikada on ne bi ostavio Niš, gde mu pomišljati na seobu. “Kud svi, tud i goli Hasan”, pa tako i on. Jed-
se još prapraded naselio odnekud od Ðakovice, i odakle su, to nako se iseljavaju njegovi u Skoplje, u Veles, u Serez, u Solun, a oni
jest iz Niša, i on, i njegov otac, i ded, i praded, i prapraded išli najbogatiji što su, čak i u Stambol! Samo se on još jednako nešto
na ćabu u Meku i vraćali se odande, i ni jedno im se mesto od usteže i odugovlači, i odvraća ih, a njih, kako koji mesec, sve ma-
daleke Meke i Medine pa sve do Niša nije toliko dopalo kao baš nje. Proređuju se i u kafani, i na teferiču na bairu Nišave, i u džamiji.
isti taj Niš. Ibiš-aga je išao na hadžiluk i onom Ðul-Babi u Budim, – More, kud potegliste – govori im i zaustavlja ih Ibiš-aga; – što
pa ni Budim mu se nije dopao, niti bi dao deset Budima za jedan napustiste tatkov toprak? Što iskate, bre? Doklen će da smo kako
njegov Niš. Znao je on da je Budim nekad bio turski, pa ga Tur- onija čengenegurbeti? Ne li u baba-zeman držasmo Budim; hej,
ci izgubili. Žalio je i Budim i zamerao što ga izgubiše nekad, ali hej, tam u Mađaristan! Pa, šta je? Što se načini! Koj si ostanu
otkad izgubiše Niš, on nema reči više da zameri padišahu, nego tam sagaj? Sal Ðul-Baba što si ostade tam sam da žmije, pa da
samo mahne rukom kao kad čovek teslimi nešto i rekne: “Beše kazuje na čoveci i na hadžije što besmo i mi gazije. Pa što si bi
mu veće; Alah, belkim, takoj naredija, a čovek, što da praji!” – pa odi tag? Iz Budim ne ispudiše u Beligrad, iz Beligrad u Niš, iz Niš
zaćuti, zagleda se negde na stranu i dugo pušta guste dimove iz pa u Iskib! Moskov i Srb iskaruju, a Inđiliz pa ubavo ne dočekuje
duge jasminove muštikle svoje. – pa veće se posmešismo kako onija zajci kad gi pogone zagari
Ali gde se ne sudi po Koranu, tamo muhamedanac nerado osta- a dočekuju avdžije u tesno mesto!... More, da si ostanemo tuj pri
je. Neće evropsku pravicu, neće da mu brujanje zvona zaglušuje baštino tulbe i mezar! Kud će si kršimo vrat po beli svet bez kraj
tanki i jasni glas mujezina, ne trpi da mu evropski žagor narušava i pa bez red!... Ovoj si teće poče da se osnura!
orijentalski njegov dremež i tišinu, neće da se iz svoga skrovitog Tako ih odvraća Ibiš-aga, ali ga oni ne slušaju nego prodaju, često
i dremljivog kutka preseli na trotoar – i on se listom seli, i uklanja budzašto, imanja i sele se u svet. Sve ih manje i manje. Nema mu
se jednako, a i sam ne vidi kraja tome uklanjanju. već tolikih njegovih jarana i dostova... Salih-aga ode u Skoplje!
Sa takvim se mislima i Ibiš-aga spremao da se seli. Nije rad bio, Imer-aga u Veles, Jusuf-aga u Bitolj, i gde ih većnema! Svi otišli,
teško mu je bilo, ali je ipak morao, jer ga je nešto ipak gonilo. Dok ostade samo fukara i ludi Mehmet, kome je baš, vala, svejedno
je zadržavao druge – zadržavao, a posle, bogme, i sam stade ma kako se etnografska i politička karta Evrope menjala.

posvedenim kubetom. Ulazna su vrata od austrijskih zemalja, Ðul-babino turbe op- U časopisu The Moslem World iz 1924.
lijepo obrađenog drveta. Kako piše Stri- stalo je zajedno s malom skupinom musli- godine, S. M. Zwemer piše da, iako musli-
nić-Voloder, temeljito ga je 1962. godine mana. Tu je i danas, nanovo restaurirano i mani svijeta i znaju ponešto o muslimani-
restaurirao arhitekt Pfani Egona. Tada je otvoreno u prisustvu državnog vrha Tur- ma u Mađarskoj, veoma malo broj njih čuo
Ðul-babin kabur nanovo okićen i vraćen u ske i Mađarske. Predsjednik Turske Recep je za evliju Ðul-babu. U njegovu čast, piše
prvobitno stanje. “Turbe gleda sa brežulj- Tayyip Erdoğan na otvaranju je podsjetio Zwemer, krajem prvog kvartala 20. stolje-
ka na Dunav i na Peštu, koja je na drugoj kako je riječ o otvorenju jednog od sim- ća, u Mađarskoj se 3. aprila svake godine
strani. Prilično je neprimjetno. Vojnici bola dugogodišnjeg prijateljstva Turaka i organizira i manifestacija njemu u čast.
su zaduženi za sigurnost i čistoću turbe- Mađara. Istakao je da je Ðul-baba bektašij- Godine 1924. na turbetu Ðul-babe okupilo
ta i njegovog harema. Česma je ukrašena ski derviš preminuo prije 477 godina i da se osamdeset hodočasnika, kako ih naziva
keramikom iz Kutahija, Turska. Na njoj je zbog svog karaktera i vrijednosti koje je Zwemer, koji su čitali Kur’an i upućiva-
su ispisani ajeti o vodi. Kratki historijat predstavljao bio poznat u Mađarskoj. “Na li molitve. Niko od njih nije bio Turčin.
turbeta je ispisan na engleskom, turskom ovo turbe koje je odoljelo zubu vremena ne “Oni su bili posljednji izdanci bosanskih
i mađarskom i nalazi se na samom ulazu smijemo gledati samo kao na uspomenu muslimana u glavnom gradu Mađarske”,
u dvorište”, piše Strinić-Voloder. koja nas podsjeća na zajedničku historiju. piše Zwemer. I danas brojni muslimani,
Ðul-baba, one koji ga posjećuju, kao da se posebno oni iz Bosne i Hercegovine i Tur-
Evlija Čelebi zijaretio je Ðul-babino oglašava iz dubina historije, podsjeća na ske, obiđu Ðul-babino turbe, na Brežuljku
turbe između 1660. i 1664. godine. Lič- obostrano poštovanje, shvatanje i prija- ruža, prisjetivši se ovog duhovnjaka koji
no je napisao bejtove u slavu Ðul-babi u teljstvo različitih kultura. Iako Ðul-baba je ostao inspiracija generacijama nakon
unutrašnjosti turbeta. U samom trubetu nije tijelom prisutan među nama, on je tu sebe. Ovo je turbe, kao najsjevernije turbe
ispisane su i levhe s bejtovima znamenitog imenom, sjećanjem i mudrošću”, rekao je u Evropi, ostalo i kao podsjetnik na snaž-
pjesnika Nailija, koji opisuju Ðul-babu kao Erdoğan, izrazivši nadu da će duhovno na- ne veze islama s Mađarskom, zemljom u
“Ðul šehi ezhardir”, što znači “vladar svih slijeđe Ðul-babe u vremenima koja dola- kojoj muslimani u kontinuitetu opstoje
ružinih cvjetova”. Iako se osmanska vojska ze biti simbol prijateljstva dviju zemalja. duže od hiljadu godina. n
krajem 17. stoljeća povukla iz mađarskih i

STAV 18/10/2018 47