Page 54 - BROJ 52/GODINA II/SARAJEVO 3.3.2016.

DRUŠTVO

Vojničkom Polju: “Prelazili smo poznatu Ivet Štunić se više bojao i strepio šta ako ne poginem
barikadu kako bismo se vidjeli. Nisam se nego ostanem nepokretan. Bile su stalno
bojao ni metaka ni granata. Na toj je ba- lažne nade. Stalno su se primirja kršila.
rikadi sigurno poginulo oko 100 Sarajlija. Nisam vjerovao da će to primirje potraja-
Vjenčali smo se odmah nakon rata. I ona ti.” Poslije deblokade Sarajeva, Ivet Štunić
se svega nagledala. Radila je u dobrinjskoj ostao je na Mejtašu. “Kolege poštari imali
ratnoj bolnici. Pod granatama smo trčali su problema kada bi otišli odmah poslije
jedno drugome. To su najbolje i najiskre- rata na Grbavicu ili kada bi zalutali preko
nije ljubavi.” Nermin i supruga danas žive entitetske granice. Vrijeđali su ih i napa-
na Dobrinji, imaju curicu i kaže da se još dali”, napomenuo je Štunić.
jednako vole. Sarajlija Hasan Karić imao je u ratu 14
Na Dobrinji V provela je rat i H.G. godina. Vrlo često sjeti se vode koja je prvi
Tužna je što su danas, kako tvrdi, na mar- put potekla sarajevskim česmama poslije
gine potisnuti mnogi borci i njihova dje- deblokade. “Odvrnuo sam vodu na slavini.
ca. Sjeća se da je na Dobrinji znalo pasti Tekla je jedno pola sata. Gledao sam je i
i 400 granata u dva sata. Za nju je pravo uživao u prizoru. Kao dijete, pitao sam se
oslobođenje grada bilo kad se moglo ući u hoće li ikad na tim česmama poteći voda.
Ilidžu sredinom marta 1996. godine. “To Kada sam čuo da je potpisan Daytonski
je za mene prava deblokada. Do tada nisi sporazum, da će se Sarajevo deblokirati,
bio opušten. Kako smo bili zatvoreni dugo, da će Vogošća, Grbavica i Ilidža pripasti
trebao nam je neki čvrst dokaz da smo slo- osvanula početkom 1992. godine. Odmah nama, nisam mogao povjerovati.” Hasan
bodni. Kad su Nedžariće oslobodili, i to je ispod neko drugi dopisao Ovo je pošta se sjeća da dugo poslije rata trolejbusi nisu
je bilo nešto, mogao si bar prema gradu i budalo. “Taj duh nas je i održao. Dojučeraš- bili počeli voziti i da mnogi semafori nisu
nisi bio u obruču, ali nisam iz duše osjetila nji susjedi, braća, komšije da pucaju jedni bili u funkciji. “Sjećam se kako je grad
slobodu”, priča H.G. Poslije opsade je prvi na druge. To mi je i danas nepojmljivo”, izgledao, žice, barikade, zapaljeni tramvaji.
put doživjela šok prilikom posjete Zagrebu kaže nam Štunić. Kao poštar je počeo ra- Vraćao se život u normalu. To mi je bilo
kad je ušla u samoposlugu. “Puklo je sve u diti 1993. godine, kada je i uspostavljena fascinantno”, rekao nam je Karić.
meni, plakala sam. U ratu je glavno da gla- dostava pošte. “U početku je bilo neobično. Mladost je proveo igrajući se u minoba-
vu spasiš, a nekih se normalnih stvari i ne Nismo imali uniforme. Kad nema pucanja cačkom gnijezdu ARBiH, koje se nalazilo
sjećaš. Doživjela sam kulturni šok. Bilo mi i kada je zatišje, brže bolje smo išli u po- ispod njegovog prozora i deset godina na-
je čudno da nakon toliko vremena mogu štu. A rejone smo dobivali tamo gdje smo kon rata. “Ljudi su ginuli i nisi imao gdje
uzeti što hoću, a ne ono što mi pošalju i stanovali da bi se mogli skloniti u slučaju da ih zakopaš. Napravljeno je groblje iz-
što moram”, kazala nam je H.G. kroz suze. veće havarije”, objašnjava Ivet, podsjeća- među moje zgrade i parkinga. Ukopavali
Tvrdi da mnogi potiskuju sjećanja na život jući da su pisma u ratu uglavnom stizala su i pravoslavce i katolike i muslimane. I
u opkoljenom gradu jer se prepričavanjem posredstvom humanitarnih organizacija nišani i krstovi bili su drveni. Musliman-
doživljenog iznova potresu. “Prije pet go- “Crvenog krsta” i “Crvenog polumjeseca”, skih nišana bilo je najviše. To je groblje
dina pao je snijeg. Kroz prozor vidim sta- “Merhameta”, “Dobrotvora” itd. stajalo duže od deset godina nakon zavr-
zu u snijegu. Neko je prolazio kroz park “Neopisiva je radost bila kad bismo lju- šetka rata. Na kraju su došli timovi ljudi,
ispred zgrade. Trznula sam se i mislim da dima donijeli pismo. Naplaćivali smo tele- povadili su kosti i prebacili ih. Imam osje-
li to muž dolazi sa smjene. A to je 15 go- vizijsku pretplatu, a nema struje. Pošto nije ćaj da su se tek tad stvari vratile u norma-
dina kasnije. I onda tek vidiš koliko je to bilo struje, ja sam ljudima lupao na vrata. I lu”, ispričao je Karić.
u tebi, a da nisi ni svjestan. Probudila sam danas mi je ostala ta navika. Ovi koji dobro Jedan od simbola otpora Sarajlija po-
muža i počela plakati.” ne čuju zahvalni su mi na tome”, smije se stala je i Inela Nogić, zahvaljujući transpa-
Ivet. Iako je život u opkoljenom gradu bio rentu Molimo vas, ne dajte im da nas ubiju.
NE DOZVOLITE DA NAS UBIJU neopisivo težak, Ivet tvrdi da su ljudi tada Ovaj transparent nosila je 1993. godine,
Poštar Ivet Štunić sjeća se poruke Ovo bili mnogo solidarniji i tolerantniji. Kad kada je izabrana za “Miss opkoljenog Sa-
je Srbija, koja je na Glavnoj pošti u Sarajevu je završio rat, osjetio je olakšanje: “Nisam rajeva”. Bila je i inspiracija pjevača grupe

Inela Nogić

54 3/3/2016 STAV