Page 57 - BROJ 52/GODINA II/SARAJEVO 3.3.2016.

Na toj listi nalaze se ljudi različitih profila. Bianca Jagger, Empatija primljena u časovima muke ne
nikaragvanska aktivistica i borac za ljudska prava i bivša su- zahtijeva uzvraćanje zahvalnosti onome
pruga popularnog engleskog pjevača Micka Jaggera, posjetila
je Sarajevo i redakciju Oslobođenja u februaru 1993. godine, ko je bio empatičan, već od njenog
a već u aprilu iste godine dolaze Susan Sontag i Joan Baez. primaoca zahtijeva sposobnost da osjeti
Susan Sontag je, između ostalog, režirala Beckettovog Go-
doa za publiku u opsjednutom gradu, a pjesma Sarajevo, ljubavi tuđu patnju makar na simboličkoj razini,
moja u izvedbi Joan Baez ugrađena je već u mitologiju ovog onoliko koliko su Sontag, Vox, Carreras,
grada. Prvi filmski festival održan je u oktobru 1993. godine, Baez svojim dolaskom suosjećali s
a ogromnu podršku pružila mu je britanska glumica Vanessa
Redgrave, koja je prije toga također posjetila Sarajevo. patnjom Sarajeva
Tokom 1993. godine u grad stiže i frontman benda U2
Bono Vox i u FIS-u dočekuje 1994. godinu, koja u junu do- prijestolnica kulture i nauke i čiji doprinos civilizaciji znatno
nosi jedan od epskih događaja – u zapaljenoj zgradi Vijećni- nadilazi urbanističku bliskost bogomolja. Takvim bi činom
ce održan je koncert na kojem je pjevao jedan od najslavnijih kulturno Sarajevo pokazalo da dostojno nosi teret svog povi-
tenora današnjice José Carreras, a dirigent je bio ništa manje jesnog iskustva, ali i da je punopravan dio svijeta, te da Zu-
nego čuveni Zubin Mehta. Iduće, 1995. godine, Bono Vox s bin Mehta u sarajevskoj Vijećnici nije tek uzalud izmahivao
Brianom Enoom snima singl Miss Sarajevo, koji izbija na vr- svojim štapićem, već da je dirigirao čitavom svijetu, odnosno
hove top-lista u mnogim evropskim zemljama. Bernard-Hen- barem onom njegovom dijelu koji ni u ruševinama ne zabo-
ri Lévy, George Soros i mnoga druga poznata lica današnji- ravlja na vrijednost slobode.
ce nalaze se također na ovoj listi koju Sarajevo nikada ne bi A još ljepše od toga bilo bi vidjeti, uz prihvatanje primjedbi
smjelo zaboraviti. za prevelik idealistički naboj takve misli, skupinu umjetnika
Nakon završetka rata, fascinacija Sarajevom trajala je još iz cijele Bosne i Hercegovine kako odlaze u posjetu nekom od
neko vrijeme, a potom se, sasvim razumljivo, pažnja svjet- današnjih sarajeva, kakvih u ovoj ili onoj formi ima od Libi-
ske javnosti usmjeravala ka drugim, aktivnim žarištima. A je, preko Palestine, Sirije i Iraka, pa do Ukrajine. Takav čin
Sarajevo je, odnosno onaj njegov dio koji se bavi kulturom i umjetnika i kulturnih radnika koji istovremeno baštine i ra-
umjetnošću, nastavilo živjeti na plamičcima stare slave, redo- zličitosti i sličnosti zasigurno ne bi donio nikakvo rješenje u
vito podsjećajući i sebe i druge na obljetnice dolaska nekog od bilo kojem konfliktu, ali bi barem nekome udahnuo nadu i
naprijed pobrojanih, ujedno ostajući gluho i nijemo za pat- vjeru da duh može i živjeti i onda kada mu se sve protivi. A
nje drugih, kojih nije da nije bilo. Haris Pašović, Dino Mu- takva nada i takva vjera nisu bezvrijedan dar nikome, a po-
stafić, Danis Tanović, samo su neki od onih koji su spremni gotovo ne onome koga pritišće očaj. n
u svakom času pohvaliti se svojim prijateljstvom s Levyjem,
Sontag, Voxom itd., no nikom od njih nije palo na pamet da i
sami odigraju ulogu svojih prijatelja i kao kulturni djelatnici
posjete Kabul, Bagdad, Gazu, Tripoli, Mariupol, Damask...
Naravno, bilo bi i više nego nepravedno ovu optužbu za
odsustvo empatije natovariti na pleća samo pobrojanima, ri-
ječ je o sindromu opsjednutosti vlastitim habitusom koji je
zahvatio mnogo veći broj ljudi. Šta tačno leži u temeljima ta-
kvog društvenog i povijesnog egocentrizma, teško je precizno
odrediti. Savršeno je razumljivo da je iskustvo sarajevske op-
sade ne samo teško već i na neki način zavodljivo, pa onaj ko
baštini takvo iskustvo sebe smatra u neku ruku posebnijim.
Ali barem bi to kulturno i umjetničko Sarajevo moralo razumjeti
imperativ da se tom duhu, koji je pažnju svijeta usmjeravao
ka trogodišnjoj opsadi grada, omogući da i dalje živi i djeluje.
Drugi etički imperativ nalaže da Sarajevo uzvrati empatijom
barem u istoj mjeri u kojoj ju je primilo.

KOME JE DIRIGIRAO ZUBIN MEHTA?
Možda će nekome obilježavanje obljetnica dolaska Sontag
ili Carrerasa u Sarajevo ili snimanje filma po Levyjevom sce-
nariju izgledati kao ispunjavanje te etičke obaveze, ali stvari
nisu baš tako jednostavne. Štaviše, time ne samo da se estra-
dizira vlastita kulturna i umjetnička pozicija već se reducira
humanistička dimenzija svake od posjeta ratnom Sarajevo i
svodi ih se skoro na socijalni egzibicionizam. Empatija pri-
mljena u časovima muke ne zahtijeva uzvraćanje zahvalnosti
onome ko je bio empatičan, već od njenog primaoca zahti-
jeva sposobnost da osjeti tuđu patnju makar na simboličkoj
razini, onoliko koliko su Sontag, Vox, Carreras, Baez svojim
dolaskom suosjećali s patnjom Sarajeva.
Bilo bi lijepo vidjeti ovdašnje umjetnike kako odlaze u po-
sjetu nekom od gradova koji stenju pod nesmiljenim udarcima
ratnog biča. Recimo Damasku, koji je znatno više od Sarajeva

STAV 3/3/2016 57