Page 52 - BROJ 52/GODINA II/SARAJEVO 3.3.2016.

DRUŠTVO

MIR DOČEKAN S NEVJERICOM Ismet Tucak: “Svugdje u
Iako je 29. februar 1996. godine služ-
beno prihvaćen kao kraj opsade (prvi dan svijetu postoje pravila da se
referenduma o nezavisnosti BiH održanog paljba prekida kad je požar.
1992. godine), pojedine Sarajlije potpisi- Oni su nas stalno gađali.
vanje Daytonskog mirovnog sporazuma
(14. decembar 1995. godine) vide kao kraj Kad je rat prekinut, osjećao
rata i okončanje opsade. Ima i onih što sam i radost i tugu. Drago
smatraju da je opsada okončana tek de- ti što je stalo, al’ si umoran.
blokadom pojedinih dijelova grada, prije
svega Grbavice krajem marta 1996. godine. Umoran si od života”
Te godine Sarajka Adela Čomić imala je
11 godina. Kaže da je opsada grada u nje- Potpisivanje Daytonskog mirovnog
noj glavi trajala sve do 1998. godine, jer sve sporazuma, poslije čega je slijedila i de-
do tada nije imala priliku izaći iz Sarajeva. blokada Sarajeva, Adela je dočekala s ne-
Adela je u ratu trenirala rukomet i radi od- vjericom. “Osoba koja mi je bila najbli-
laska na trening pješačila je od Briješća do ža, u smislu očinske figure, moj amidža,
Skenderije. Dugo joj je poslije rata trebalo poginuo je 1994. godine, isto tako nakon
da se navikne na rad semafora. “Raskrsni- potpisivanja nekog sporazuma o primirju.
ce su se uvijek pretrčavale i nije se čekalo Zato nismo vjerovali ni u taj mirovni spo-
zeleno svjetlo. Kad je rat stao, to mi je bilo razum”, objašnjava Adela Čomić.
neobično. Bilo je situacija da čovjeka goto- Ismet Tucak, danas komandant sara-
vo auto udari jer on ne registrira semafo- jevskih vatrogasaca, stalno je mislio kako Ismet Tucak
re. Zna on da treba trčati na raskrsnici da opsada ne može trajati vječno. Sjeća se da
ga ne bi pogodili metak ili granata”, priča prve dvije ratne godine nije imao vreme- i materijalna dobra. Sve što sam prije rata
Adela. S nestašicom vode, kaže, nisu ima- na za strah. “U tom sivilu i belaju dešavale gledao u strašnim filmovima doživio sam
li problema jer su imali mahalske bunare. su se i lijepe svari, pogotovo kada spasite od 1992. do 1994. Tijelo svog kolege kupio
Sa strujom je bilo drugačije: “S obzirom čovjeka od sigurne smrti. Valjda nas je to sam iz tri puta”, priča nam Tucak. Pamti
na to da nas je odgojila samohrana majka, držalo. Sad ja to sve ne bih mogao podni- spašavanje petogodišnje djevojčice i njenog
imali smo perioda poslije rata kad su nam jeti! Bili smo u stresu, iscrpljeni, izglad- dvogodišnjeg brata koji su ostali zatrpani
struju isključivali zbog neplaćanja. Što se njeli, bez lijekova, puno se puta trovali. pod ruševinama nakon što im je porodičnu
tiče struje, nisam znala koji je ratni, a koji Osam vatrogasaca poginulo je gaseći po- kuću 1992. godine pogodila granata. “Nji-
poslijeratni period.” žar. Ne od granata nego spašavajući ljude hov dedo, nana, otac i majka sakrili su se
u podrum i tu su poginuli. Djecu su bila
na spratu. Strop se srušio i ostala je jedna
SPORTAŠICA U TUĐIM CIPELAMA rupa kroz koju se samo cuko mogao uvući.
Bog mi je dao hrabrost i snagu i uspio sam
ih osloboditi. A moja supruga imala je u
“Ovo sam ja, sredinom 1995. godine, pred ratu tri pobačaja, od straha izgubi trudnoću
kraj rata. A ovo na mojim nogama su tene Nike, i baš tada je bila u depresiji. Nakon ovog
dobijene u humanitarnoj pomoći 1994. godi- spašavanja, i nama je Bog dao da dobijemo
ne, četvrti par obuće koji sam imala u četvero- dvije curice”, istakao je Ismet, dodavši da
godišnjem ratu i prvi koji mi je bio taman. Prvo mu je velika želja da nakon dvadeset go-
sam dobila od rodice polovne tene Jugosport. dina vidi i porazgovara s dječakom i dje-
Male za pola broja u startu. I sjećam se hodanja vojčicom koje je spasio u ratu.
u njima i sakupljanja palca. Kako sam ja rasla,
tako je i meso na palcu počelo srastati s nok-
tom. Svejedno, tokom 1993. godine pješačila Sarajka Adela Čomić imala
sam svaki dan u njima 7-8 kilometara i trenirala je 11 godina kad je rat stao.
rukomet na Skenderiji. Nekad je radio i tramvaj Kaže da je opsada grada
dok snajper ne zapuca. Da, ovi štapići od nogu
su štapići djeteta sportaša u vrhunskoj kondi- u njenoj glavi trajala sve
ciji. Toliko i od ishrane. A kasnije sam dobila od do 1998. godine, jer sve
druge rodice dvoje cipele, smeđe i crne, oboje
velike za broj. I pamtim dobro smrznute noge do tada nije imala priliku
kad cipele u snijegu propuste vodu i onaj zvuk izaći iz Sarajeva. Dugo joj
stopala u njima: kljac, kljac. Na svakom kora- je poslije rata trebalo da se
ku. Četvrti par obuće bile su ove Nike tene. U
školu je došla pomoć i dala mi ih je nastavnica. navikne na rad semafora.
Kaže: ‘Za moju sportašicu.’ Nikad ništa udob- “Raskrsnice su se uvijek
nije i lakše nisam nosila. I dočekala u njima kraj pretrčavale i nije se čekalo
rata. Nema više najkica, nema ni škole, nema ni
rata, sva sreća. Ne znam ko ih je poslao, ali na- zeleno svjetlo. Kad je rat
dam se da će dobiti nagradu kakvu zaslužuje.” stao, to mi je bilo neobično”

52 3/3/2016 STAV