Page 13 - STAV broj 340

kao pisac, sjajeći od zadovoljstva i ponosa,
kazao: ‘Ovih 15 stranica je magistarski. Ne
moraš više ništa napisati.’ A prema meni
se uvijek odnosio kao prema svom djetetu,
posmatrajući iz daljine kako koračam, pre-
življavajući za mene, prihvatajući sve moje
odluke i, ne govoreći mi ništa o tome, vje-
rovao je da ću shvatiti i razumjeti jednog
dana”, otkrila nam je.
Priča nam kako u ranom djetinjstvu nije
stalno bila s ocem, tako da je njihova veza,
kako je doživljava, specifična i neobična.
Kaže kako namjerno ne govori u prošlom
vremenu jer je ta veza još živa – nekad sla-
bija, a nekad vrlo intenzivna.
“Znalo je proći i po nekoliko mjeseci
da oca ne vidim i, priznajem, dok sam bila
djevojčica, tako mi je bilo draže, jer me po-
malo plašila njegova pojava, duboki glas
i neobičan način na koji je razgovarao sa
mnom, potpuno drugačije od svih drugih,
meni bliskih ljudi. Sjećam se da sam bila
fascinirana i očarana, do nijemosti, upravo
time na koji je način, vrlo ozbiljno, za mene
i vrlo komplicirano, s puno nepoznatih ri-
ječi, odgovarao na sva moja dječija pitanja,
unoseći svaki put i nešto od svoje nevjero-
vatne imaginacije. Doživljaj je bio kao da
sam srela zmaja koji govori”, istakla je Adi-
jata Ibrišimović-Šabić.
Ističe da ga pamti po markantnoj poja-
vi, prethodno spomenutom dubokom glasu
i nevjerovatnoj energiji. Kako nam nasto-
ji pojasniti, jednim pogledom zahvatao je
do dubine bića svog sagovornika i nastojao
biti potpuno iskren u odnosima sa svima.
“Neobično je vidjeti čovjeka koji ništa
ne uzima zdravo za gotovo. Svaki put za-
hvata iz dubine sebe, tako da je uvijek sav
prisutan... ili nije nikako. Čini mi se da je
to koncentracija pisca koji ne samo da po-
smatra svijet oko sebe, on ga osluškuje i
prenosi u nama manje-više razumljiv me-
dij. Zato nema čovjeka s kojim se Nedžad
susreo i progovorio a da u njemu nije osta-
vio dubok trag. U našem površnom svijetu
Nedžad jeste bio čudna pojava, to jest, bio
je čudo! Pjesma Abdulaha Sidrana Presta-
nak opće opasnosti potpuno tačno i precizno
opisuje taj moj doživljaj. Sjećam se, dok je
pisao Vječnika, poslao bi Oru ili Zlatana po
mene i onda bismo išli kod njega u Ilijaš
da nam čita dijelove rukopisa. To neću ni-
kada zaboraviti. Mogla sam ga slušati, čini
mi se, satima, da se ne pomaknem. Sjećam
se, prilikom tih čitanja, njegovih pitanja i
zabrinutosti u glasu: ‘Je li ovo teško?’ Tada
sam shvatila da je jedan od onih pisaca koji
imaju ogromno povjerenje u čitaoce, obične,
‘naivne’ čitaoce, a uz to je bio jedan od onih
pisaca koji ne povlađuju publici”, dodala je.
Govorio je, kako parafrazira, da je, kao
pisac, bio dužan istražiti za svoju knjigu
apsolutno sve do čega je mogao doći, zato
je Vječnik nastajao tako dugo, da čitalac to

STAV 10/9/2021 13