Page 61 - STAV broj 208

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Specijalni gosti sudbine

KORZO BIJELOG SVIJETA

A onda smo uronili među poznanike, prijatelje i rođake koje toliko dugo
nismo vidjeli. Naša lica i naše duše odsijevali su, sjećajući se, kao u
prizmi brilijanta. Nije li Briljantni sokak zapravo ćorsokak? Ćorsokak jer
smo pred otvorenim slovima kamene knjige koju ne umijemo pročitati.
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ Taj me osjećaj nije napuštao dok sam gledao u lica davnih poznanika,
nevjerovatno prisna i otvorena. Na njima je pisalo naše djetinjstvo,
naša mladost, u njima je tekao Vrbas

onekad se prisjetim nekog putovanja. Pomislio sam tad kako ipak moram na- Vratili smo se do Dijamantne ulice i kli-
Iznenadno, ali tako prisno. pisati još jednu knjigu. Jer, osjećao sam je zili sporo, jedva da smo se kretali. Najednom
Kao da je jučer bilo. svuda oko sebe. smo ugledali jedan izlaz iz te ulice, neko br-
POsobito je to upečatljivo kad se Sve je počelo s ulicom. Tačnije, s njenim dašce i na njemu golemu skupinu ljudi (ma-
sretneš s rođacima, prijateljima ili pozna- imenom. Možda je neko i odredio mjesto su- ločas ih nije bilo!?).
nicima iz rane mladosti s kojima te vezuje sreta zbog njena imena? Možda? U svakom Na samom vrhu brdašca bilo je zdanje
čitavo klupko pamćenja i uspomena. slučaju, nazivi ulica su nešto što me nikada neobičnog oblika na čijem je bijelom zidu
Kao da si na nekom korzu gdje prepo- nije prestalo iznenađivati. pisalo Asirski hram.
znaješ većinu šetača koji zauzvrat prepo- Bio je lijep dan u septembru i mi smo Iz Dijamantne ulice ulazilo se u mali
znaju tebe. kružili ulicama Gøteborga. A ulice u toj če- sokak koji je dolazio do pod samo brdo. I
I nastavljaš razgovor koji se prekinuo tvrti nosile su dragocjena imena: Smarag- na tabli je, naravno, pisalo Briljantni sokak.
prije ko zna koliko godina. dna. Safirna. Dijamantna. Bila je to neka I sve se doimalo poput priviđenja.
Činilo se da će putovanje kojeg sam vrsta draguljarnice. Jedino one ulice koju Kao da je naše Korzo dolutalo ovdje na
se sjetio biti sasvim uobičajeno, jedno od smo tražili nije bilo. Sjever i proširilo se u drage, poznate četvrti,
onih kakvih je bilo poprilično posljednjih Briljantna ulica se negdje skrila i nika- ispunjeno ljudima koji se nikako nisu mogli
tjeskobnih godina. ko do nje nismo mogli doprijeti. Ili nije ni odvojiti od svojih uspomena, staza iz djetinj-
Međutim, taj susret iznjedrio je nešto postojala. stva i zazora s kojim su koračali, ne vjerujući
posve novo. Doživio sam ga poput pričina. – Možda je u pitanju Dijamantna ulica? svojim očima.
Dogodilo se nešto posve fascinantno. – rekao je neko – Brilijant i dijamant, zar A onda smo uronili među poznanike,
Našao sam se iznenadno usred knjige koju to nije isto? Možda su nam pogrešno rekli? prijatelje i rođake koje toliko dugo nismo
sam živio a da je nisam bio u potpunosti Prošli smo brzo kroz Dijamantnu uli- vidjeli. Naša lica i naše duše odsijevali su,
svjestan. cu, ali ništa nalik onome što smo iščekivali sjećajući se, kao u prizmi brilijanta.
Stranice te knjige lepršale su svuda oko nismo vidjeli. Nije li Briljantni sokak zapravo ćorsokak?
mene, s njih su curile riječi i slike i život, – Brilijant i dijamant nisu isto. Brilijant Ćorsokak jer smo pred otvorenim slovima
život ljudski, onakav kakvog ga nikad ra- je posebno brušeni dijamant. kamene knjige koju ne umijemo pročitati.
nije nismo vidjeli. Opet smo bezuspješno kružili. Izgledalo Taj me osjećaj nije napuštao dok sam
Najednom je tu bilo izmučeno, starač- je da zaista ne postoji Briljantna ulica. gledao u lica davnih poznanika, nevjero-
ko lice koje mi se blago smiješilo, a u ko- – Nije moguće da niko nema telefon u vatno prisna i otvorena. Na njima je pisalo
jem sam prepoznao dječaka koji je išao sa kolima? Danas kad ljudi nose u kupaćim naše djetinjstvo, naša mladost, u njima je
mnom u osnovnu školu i kojeg otada mož- gaćicama mobitel. tekao Vrbas.
da nikad nisam vidio, premda smo veći dio Niko nije imao telefon. Oči svih tih ljudi, žena, staraca, čak i dje-
života, posve sigurno, proveli u istom gra- – Nije red da zakasnimo. Gosti smo. ce, kao sitnim zrnima nesreće brušeni kame-
du, u svom rodnom gradu. Posebni... novi, zrcalili su našu sudbinu.
Bila je tu i djevojčica u koju sam bio – Svi će danas i ovdje biti specijalni go- Najednom sam se počeo prisjećati vre-
zaljubljen, nekad davno, i koja mi se smi- sti, specijalni gosti sudbine... mena kad sam odlazio na Studenac kao u
ješila kao da je ta krhka uspomena bila Najednom je sve izgledalo poprilično neki nemušti hram, u kojem sam naslući-
grumen zlata s kojim možemo otključati apsurdno. Prešli smo toliki put da se nađe- vao mitsku nit iz koje je moguće odmotati,
svoju golemu šutnju, svoj golemi razgovor. mo na ovom velikom skupu i sad ne može- iz koje je moguće pročitati sudbinu grada i
Iza stanovnika Grada koje tako dugo ni- mo pronaći jednu ulicu, i to ulicu koja nosi onaj dio te sudbine koji je namijenjen meni.
sam vidio kao sjene su se protezale njihove tako posebno ime. Bilo je to vrijeme kad sam ispisivao svo-
ulice i četvrti, njihove uspomene. I rane. Zaustavili smo kola i pitali prolaznike. je prve stihove, koje sam osjećao kao sedre
I najveći broj njih znao je za moje pri- Svi su nam odgovarali, kao da su se dogo- u zelenoj rijeci.
če, crtice, romane, reportaže i pjesme koje vorili, da ta ulica mora biti u četvrti gdje su Ljeto je jedina potvrda moga postojanja – čini
sam objavljivao od početka rata, a naročito nazivi dragulja, negdje pokraj Smaragdne ili se da je posve prirodan stih iz tog vremena.
nakon izgona i od kojih sam već pomalo Rubinske ulice. Tu je i pričin.
postajao umoran, osjećajući da svjedočenje – Vratimo se do dijamanta. Brilijant je, Gledam. I vidim:
o ranjenom i razorenom životu sve više za- rekoh već, brušeni dijamant, to mora biti Naša rijeka sa svojim čamcima ulijeva se
uzima mjesto samog života. tamo negdje. u Sjeverno more. n

STAV 28/2/2019 61