Page 53 - STAV 114 11.05.2017

PRIčA

Život naš svagdašnji
Piše: Safet POZDER

džamijsKi Golub

značilo je samo jedno: u džamiju iZmeĐu buGojna
vako lupetanje džamijskih vrata na-
kon početka zajedničkog namaza

sje ušao neko ko nije odavde. Tako
tekbirom označio početak farza zalupala i Trebinja
je bilo i tog dana. Safovi su izravnati, mu-
jezin je proučio ikamet i taman što je imam
su vrata i neko je ušao. Sve ostalo išlo je
svojim tokom. Dok je rukovanje bilo u punom jeku, začuo se jak i tup udarac
Namaz je klanjan, tespihi su odloženi i
imam je već učio dovu. Nekoliko je puta pre- od kojeg se zatresla džamija. Svi su u trenu gledali ka minberi.
ko oka pogledao u novajliju koji se smjestio
na kraju drugog safa, tik uz minberu. Bio je Na podu, do nje, ležalo je, tada se činilo, beživotno tijelo
to mršav, povisok i bljedunjav mladić kuštra- nepoznatog mladića
ve kose i ovećeg, orlovskog nosa. Pažnju je
privlačila plavkasta vindjakna. Nije bilo toli-
ko hladno. Naprotiv, proljeće se sve jače i ne padne, a desnom je otpijao vodu koju su jedan čovjek iz Bugojna. Zapodjenula se pri-
jasnije prokazivalo, a sunčeve zrake bijahu mu donijeli. Potom se uhvatio za glavu kao ča o današnjem događaju. Čovjek je slušao
poprilično tople. Ipak, mladić je bio skop- da je želio pokazati gdje je najslabiji. i šutio. Najednom se javio.
čan do grla. Piljio je u svoje ruke čekajući Uskoro je djelovao puno bolje i svježije. “Znači, i vas je uspio preveslati?”
da mujezin oglasi završetak dove. “Momak, šta je bilo?”, upita neko. “Kako misliš?”, pitao je imam.
Dova je završena, imam je nazvao se- “Ne znam. Zamantalo mi se. Stao sam “Samo mi recite je li bio mršav, povisok
lam i uslijedilo je uobičajeno međusobno da se malo priberem, a onda mi se sve zacr- i u plavoj vindjakni?”
rukovanje. Svako bi se rukovao sa svakim, nilo pred očima. Dalje se ništa ne sjećam!”, “Jest, vala, taman taki!”, uskočio je Fehim.
“Ma to vam je, ljudi, jedan ublehaš i pro-
pa i oni koji su bili u nekakvoj zavadi. Jedne govorio je slabašnim glasom. bisvijet. U nas je u nekoliko džemata na istu
toga, ali su profesorove riječi dale dodatni stav.ba
“Drago dijete”, reče Fehim, “kako si
prilike, jedan profesor iz Gazijine medrese
bio je oduševljen ovim običajem, pa je skoro
foru lopatom uzeo ljude. Njemu se, kobaja-
samo zvekn’o na pod! Ja sam mislio da se
gi, zamanta, padne, ljudi se strče oko nje-
kupola skrhala! Odakle si, otkud te ovdje?”
pola sahata vazio samo o tome i molio da
se taj običaj sačuva. Sačuvalo bi se to i bez
“Idem za Hercegovinu, prema Trebi-
ga, dadnu mu para i on zamakne. Srećom,
morao ovdje izići. Čuo sam ezan i doš’o u
podstrek, pa se rukovanje uzdiglo skoro na nju. Nisam imao više para za kartu pa sam skužili smo ga i nema ga više!”
“Meni je on od početka bio sumnjiv!”,
nivo samog namaza, odnosno, koliko god džamiju. Eto!” javi se Ibro.
bilo važno klanjati, džematlijama džamije bilo “Jesi li gladan, skroz slabo izgledaš?” “Eh, lahko je sad mudrovati! A, Bogami,
je važno nakon toga i rukovati se. Slegnuo je ramenima ne rekavši ništa. i ti si pritrko!”, smješkao se Fehim.
Dok je rukovanje bilo u punom jeku, za- “Reci slobodno, braća smo, tu smo da ti “Jesam. Ali, ljudi moji, svi ste čuli kako
čuo se jak i tup udarac od kojeg se zatresla pomognemo!?”, insistirao je Fehim. je to lupilo kad je pao. De mi sad recite, a
džamija. Svi su u trenu gledali ka minberi. “Nisam dva dana ništa jeo!”, stidljivo svi ste bili tu, je li iko igdje na njemu vidio
Na podu, do nje, ležalo je, tada se činilo, će mladić. krvi ili ikakvu modricu?”
beživotno tijelo nepoznatog mladića. Ne- “Tako reci, jaraniko!” Zavladao je tajac.
koliko trenutaka niko nije poduzimao ništa, Ljudi se zgledaše i prešutno složiše. “Bezbeli da nije”, nastavio je, “a mi se,
a onda je nastupila prava graja. Jedan je Svako je iz džepa izvukao po novčanicu i hudi, toliko smeli pa mu još para nabacali i
zgrabio mladića i zadizao mu glavu da pro- ubrzo je pred mladićem bio smotak para. ispratili ga vem tako. Ode momak k’o kakav
vjeri je li živ, drugi mu je skidao vindjaknu, Uzeše ga pod ruku i uspraviše. general! I, da vas pitam i ovo: vidje li iko živ
treći je odletio po čašu vode... Imam i ostale “Možeš li stajati?” kud on zapravo ode?”
džematlije posmatrali su s nevjericom scenu “Mogu.” “Ode, Bogami, prema Bugojnu”, javi se
koja se pred njima odvijala. “Metni ove pare u džep. A sad, hajmo i Ramo. Ja sam ga gled’o, staj’o čovjek na
Lice mladića bilo je bijelo poput ka- fino da nešto pojedeš, da dođeš k sebi, pa stanici i ček’o. Naiđe bugojanski autobus, a
kvog duvara. Djelovao je iscrpljeno, ispi- ti onda fino na stanicu i haj sa srećom kud on fino uskoči i ode. Kontam, ne ide se tamo
jeno do kosti. si i pošao!” za Trebinje, ali, opet velim, šta mi je i briga!”
Neko ga zali vodom i on slabašno otvori “Ljudi, fala vam puno! Ne znam šta bih “Eto ti ga, de!”, kroz smijeh će Fehim.
oči. Gledao je okupljenu svjetinu oko sebe, drugo rek’o!” “Nek mu Bog sudi, mi smo uradili što je
kratko zakolutao očima i ponovo ih zatvorio. “Nemoj ti ništa govoriti, nego hajmo bilo do nas!”, zavika Mustafa.
“Dajte, ljudi, šta ste se svi nabili oko nje- da jedeš!” “Tako je. Nek mu Bog sudi!”, rekoše
ga, dajte mu malo zraka?”, prodera se Fehim. Odveli su ga u obližnju aščinicu “Palma”, ostali.
Masa se razmače, ali niko ne iziđe napo- a onda ga ispratili do autobuske stanice. Začuo se ezan.
lje. Iz prikrajka su virili i očekivali šta će biti. Svi su bili sretni. Ali, sreća ponekad ima Allahu ekber. Allahu ekber...
Mladić je brzo došao k sebi. Sjedio je na i drugo lice. Ovaj put ga je pokazala već na Mladića više nisu vidjeli, ali se o njemu
podu, lijevom rukom pridržavao se da ponovo jaciji. Slučajno ili ne, na namaz je došao i dugo pričalo. n

STAV 11/5/2017 53