Page 66 - STAV broj 188
P. 66
STAJALIŠTA
PROZORSKO OKNO
Kad se imam zaljubi
HODŽA ALČAK
Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak,
Piše: možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo
Safet POZDER govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu
je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija.
Svijet je oduvijek volio legende, po- Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću
sebno one u koje su satkana kaziva- vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u
nja o kakvim hodžama, popovima, dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam
vilama, džinima, sihirima... Moram pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo
odmah naglasiti da ono što upravo čitate
nije nikakva legenda, iako, možda, stilom onako kako je i pisalo (a mogao je kako sa svojom dragom, a naletiše Rusi i po-
nalikuje na to, nego puka istina. Jest da je hoće), u to ne ulazim jer bih mogao na kupiše nešto mlada svijeta, među njima i
ispričana decenijama nakon što se zbila, bigajri-hak oklevetati čovjeka, a to je ve- njega, i otad mu se gubi svaki trag. Fati su
pa se mogla uvući i koja greška, nenamjer- lika grehota. Možda je sreća i u tome što stizale različite vijesti, no, kako je Rusija
na, ali je sve ostalo istinito. Nazvao sam je pisama i kojekakvih habera na hartijama daleko i kako se malo čemu može vjero-
Hodža alčak, a je li taj hodža uistinu i bio i nije bilo u izobilju – hodža ih je proči- vati, a uz to se niko od zarobljenih nikada
alčak – prosudite sami. tao tri ili četiri, računajući i ono zadnje. nije vratio, neću vas zamarati raspredanjem
bjelosvjetskih glasina i tračeva. Namjesto
Helem, u jednom našem džematu, neću Nisam na početku napomenuo, ali nije toga, vratio bih se hodži da vam predočim
spominjati kojem da ne bi bilo zadirkiva- ni važno, hodža je bio momak, možda i pu- šta je ovaj put zdumao.
nja ljudi, ili, ne daj Bože, hodže, službovao šćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao
je nekakav hodža. Bio je, onako, na svoju pa se počelo govorkati kako je hodža već Tih dana sirotoj Fati na vrata je bah-
ruku. Kod nas bi se reklo ters insan. Ha je bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je nulo pismo (vi pogodite od koga!), a ona,
stigao u džemat, hodža je svjetini proturio hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja huda, k’o bez duše, jurnula je hodži da joj
priču kako je završio visoke škole te kako je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomi- rastabiri hartiju namočenu tintom. Hodža
su se za njega otimali mnogi džemati, ali, slili kako nije begenisao nijednu. Niste u se pobrinuo da telal, čim prije, razglasi
eto, on se skrasio ovdje i, veli, nije poža- pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se kako će se s kamena na guvnu čitati pi-
lio. Kud god bi hodža hodio, pod pazuhom do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u smo, a svijet, sluteći o čemu bi moglo biti
bi imao hrpu knjiga i nekakvih žutih li- dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. riječ, pohrli kao da se nešto dijeli.
stina, čime je njegov ugled u narodu još Znam da se čudite, ali vam pripovijedam
više rastao. Da biste sve to lakše razumje- sve kako je bilo i kako je do mene stiglo. Kad je hodža procijenio kako su svi
li, moram vam otkriti jednu tajnu, bitnu uvjeti za početak “ceremonije” ispunjeni,
za lakše razumijevanje ostatka priče: niko Stariju, Hajru (imena sam izmislio), prope se na kamen, odvažno se nakašlja
sem tog hodže u selu (Eto, otkrih vam da nabrzinu je obrlatio i kroz koji mjesec pri- zadržavajući pogled na pismu, kao da ga
se to zbilo na selu. Obećavam da ću ubu- veo u hodžinsku kuću. Lijepo su se slagali okupljena svjetina uopće ne zanima. “Pi-
duće biti pažljiviji!), dakle, niko sem nje- i sve je bilo potaman, ali je hodža imao još smo je od Fatinog muža”, prozbori hodža
ga nije znao ni čitati ni pisati, pa kad bi planova. Želio je i mlađu, viđeniju Fatu. napokon, a okupljeni se uskomešaše.
kakva hartija od vojnika, koji bi vojni rok Znam da opet moram malo zaustaviti pri-
služio negdje u bijelom svijetu, kao pismo ču i objasniti štošta. Vjera ne dozvoljava Hodža počeka da vreva utihne pa ot-
stigla njegovoj familiji, nosila bi se hodži. da musliman u braku sastavi dvije sestre, poče čitati. Da budem iskren, ono što je
i tu nema spora. Znao je to i hodža, ali i u pismu stajalo ne mogu vam od slova do
Hodža bi okupio svijet na guvnu, pro- džemat. Hajra je bila starija i, ako ćemo slova prenijeti jer ne znam. Uglavnom, muž
peo se na kamen da ga svi jasno vide i čuju pravo, grdnija, ali cura, neudavana. Fata selami svoju Fatu, veli kako mu pismo piše
i počeo čitati kao da drži kakvu hutbu ili je, opet, mlađa i ljepša, ali udata. Hodža jedan poznanik od Konjica s kojim je sku-
vaz. Već ga zamišljam kako se šepuri, oz- je sve to osmotrio i skovao plan: Hajra će pa u logoru. Iz logora se neće šale iščupati,
biljno gleda hartiju pa očima prelazi preko mu prije poći i neka je uz njega, a on, ha a kad bi se i iščupao, do Bosne je daleko.
znatiželjne svjetine koja s nestrpljenjem smunta Fatu (ako je uopće smunta), Hajru Zato, ako Fati ispadne kakva dobra prili-
iščekuje šta će biti. E sad, je li hodža čitao će poslati njenima i Bog te veselio. ka, a hodža je naočit, pametan i mlad, tuž-
na srca joj poručuje da se slobodno udaje.
Veliki plan bio je lukav, nema šta, ali
je imao jednu falinku koju ste i sami pri- Za razliku od početne graje, tada guv-
mijetili – Fatinog muža. E taj Fatin muž nom zavlada mukla tišina. Dugo su svi
je, nesretnik, zaglavio negdje u nekakvom nepomično stajali ne usuđujući se da bilo
ruskom logoru. Nije se čestito ni pomilovao šta prozbore. Neugodnu situaciju pre-
kide Fatino jecanje koje je postajalo sve
66 11/10/2018 STAV