Page 73 - STAV broj 188
P. 73
STAJALIŠTA
Piše: APOKRIFNI FRAZARIJ
Irfan HOROZOVIĆ
Svi se gradovi bude na sličan način
ZAPISI O STOPAMA I
SLIKAMA KOJE PAMTIMO
Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora. Živo slovo u vrču
zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama
nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju
vjetrove s planina, neveru s mora
Stara pekara Tek raspupali limunovi i mandarine Željela je nešto.
– Požuri – rekla je majka. – Doručak sputani su raznobojnim mrežama i tka- Cigaretu.
samo što nije gotov. ninama u začuđujuća torza što se bude u Dok sam joj pripaljivao, lice joj je oblila
Dječak je potrčao. Jutarnja hladnoća vrtovima, što bezuspješno pokušavaju da rumen, ne stid, nego stidljivost, pradavna
obuhvatila ga je sa svih strana. Iz usta mu je pobjegnu na uličicu, u hladnu planinu ili djevojačka stidljivost zbog koje je sklonila
sukljala gusta magla, preobražavala se i ne- u žedno more. pogled ustranu.
stajala. Kao da pušim, pomislio je dječak. A Stajali smo tako, a onda sam nastavio ko-
njegove neizgovorene riječi, zgusnute u ma- Ili do Gustijerne, u središtu sela, gdje račati i gledao sam samo u stazu ispred sebe.
gli, razočarano su se razilazile. mještani love more iz neba, oslobođeno svo- Nekoliko godina kasnije, pročitao sam
Pred pekarom je bila gužva. Ljudi su je straže od soli. Cortazarovu priču koja se zbiva na mostu
trupkali napolju, a oni bliži vratima prosto u Budimpešti, i, siguran sam, prepoznao u
su se ugurivali u vruće grotlo, gdje je mlada Piramida je to bez bokova i vrha, doti- njoj staricu koju sam vidio kod mosta.
pekareva kćerka, tanko odjevena, dijelila to- caj nevidljive zvijezde.
ple okrugle hljebove i štruce. Egipatski pisar
Dječakove uši bile su sleđene. Tanka bol U svoje podnožje vraća se samo u ne- Zapisujem javansku cigaretu koju sam
je pucketala u njima. Nije imao kesu. A i što beskoj vodi. smotao i pušim je na čibuk.
će mu?! Kad je uzeo dva vrela kruha iz pe- Zapisujem olovni vjetroviti novembar
karičinih ruku, istrčao je napolje. Stavio je Žeđ je od mora, blaži je samo kiša, koja koji poput magle zakriljuje vrt.
kruhove na uši i pošao polahko kući. Nije se zbira poput riječi u kamenu sabirnicu Zapisujem nadu da će iz tupog bola provi-
želio da beskrajno zadovoljstvo koje je pri- sve dok se u zatamnjenoj čatrnji ne pojavi riti jednom slobodni, raspojasani suncokret.
tom osjetio tako brzo prođe. Miris brašna, lice žednog. Njegova glava tinja u noći kojom koračamo
žestok i jestiv, golicao mu je nosnice, a čude- toliko dugo, toliko već dugo da su se na
sna vrelina obuzela je njegove uši, potjerala Piramidu je izgradio i pojeo Veliki Mrav. sunčanoj kapi uhvatile teške niti paučine.
onu zmijicu studeni i otvorila vrata ljeta u Faraonska priča: Zapisujem: zašto je ikad išta igdje
njegovoj svijesti. Zaista, kao da je oduvijek mravi nose orijaški leš skakavca (ili je to zapisano?
ovako išao, po strašnoj hladnoći, s vrućim bogomoljka?) i leptira staklenih krila (posi- Zapisujem pitanje. Pitanje gleda u mene.
hljebovima na ušima koji su ga čuvali, koji sali su i raščinili sliku koju je nosio raskri- Ili odgovor?!
su mu pričali. ljenu u svom dvostrukom letu). Užurbani, U kamenu, u Egipatskom muzeju, sjedi
Gustijerna kao krvožedne interpunkcije koje komadaju zapisivač i nešto zapisuje. Izvukli su ga iz
Penjem se, poročan pješak. riječi, gamižu, jedni nose trup, drugi pipke... egipatske zemlje, iz hrama u kojem je bio i
Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad Metafora je srušila Kulu babilonsku, gdje je predstavljao jasan znak i donijeli su
mora. rastočila Toranj Jezika Nejezika. ga ovdje, gdje u prigušenoj svjetlosti, pred
Živo slovo u vrču zemljanom, pređi za- Od krhotina Kule žitelji sredozemni očima posjetilaca i prolaznika, i dalje bilježi
točeni i spašeni u romboidnom hramu sa zi- grade svoje groblje u moru, groblje pokraj svoje znakove – on koji je sam znak.
dinama nalik na one srednjovjekovnih tvr- mora. Morsko groblje. O njegovom jednom kamenom druga-
đava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove Iznad je samo Gustijerna, sabirnica ru, pisaru-piscu, briljantan esej je napisao
s planina, neveru s mora. uzletjelih kapi, kapi od zvjezdanog meda. pisac Ruku i Kiklopa Ranko Marinković.
Iznad su pčelinjaci. Starica iz Budimpešte Kadgod pomislim na Ranka, dođe mi u
Iznad je lavanda i ruzmarin. Neki nepoznati instinkt me tjera kad sam svijest njegovo nasmiješeno lice u trenutku
Možda je jezik samo uobličavanje i su- na putu, a pogotovo u nepoznatom gradu, kad sam mu rekao da sam dobio sina.
blimiranje imena i pojmova. da ustajem rano izjutra i hodam ulicama. – Djeca su jedino što ima smisla na ovom
Rekoh samo, a riječ je o djelanju koje Svi se gradovi bude na sličan način, svijetu. Mi pišemo svoje knjige, one izlaze i
je tako nalik vasionskoj fascinaciji sobom. ali opet u svakom od njih ima nešto nepo- čitaju se, lijepo je sve to, ali djeca... Djeca!
Kao što je djetinjstvo nalik groblju od novljivo, nešto što odaje istinsku njegovu I dok je to govorio, lice mu je otkrivalo
mora. dušu. Od izraza lica polijevača ulica do istinsku sreću.
Pčelinjaci iznad grobnica – grobljan- osmijeha raznosača kruha. Od lica zgrada Zapisujem to čudo o kojem razmiš-
ski med. i kapija prije nego što ih zasjene koraci i ljam u ovom trenutku, u Egipatskom mu-
Uspinjem se ka jedinom višem mjestu, glasovi prolaznika do okusa zraka i daha zeju, u Berlinu, pred kamenim lucidnim
ka Gustijerni. grada kojima se nesvjesno hrane njegovi pogledom našeg dalekog spisateljskog
stanovnici. prethodnika. n
Prolazio sam stazom ispod mosta zagle-
dan u buđenje grada s druge strane Dunava.
Nisam primijetio staricu dok se nisam
gotovo sudario s njom.
STAV 11/10/2018 73
