Page 77 - BROJ 51/GODINA II/SARAJEVO 25.2.2016.

Tadašnje generacije nogometaša u ne-
kadašnjoj Jugoslaviji imali su jedan veliki
zajednički hendikep koji je onemogućavao
njihovu internacionalnu prezentaciju. U
inostranstvo su mogli tek s navršenih 28
godina! Ali, nogometaši Veleža, kao i dru-
gih bosanskohercegovačkih klubova, imali
su i one “dodatne”?! Morali su biti za klasu
bolji da bi se pored nogometaša statusno
svrstanih u tzv. “veliku četvorku” (Crvena
zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo) mogli
priključiti reprezentativnim selekcijama.
Taj su hendikep svi oni osjetili na vlasti-
tim kožama. I to ne samo na reprezenta-
tivnom nivou! Mostarski Velež nekoliko je
puta “nasilno” spriječen da ponese titulu
najboljeg kluba u zemlji.
Nogometni sladokusci, kojima su go-
dine omogućile da odgledaju i izvagaju sve
generacije, nerijetko izdvajaju da je najbolji
među njima, kad se sve sabere i oduzme,
bio Muhamed Mujić, koji je prije nekoliko
dana, preciznije, u subotu 20. februara, u
svojoj 84. godini okončao svoje zemaljsko
postojanje. No, njegova generacija imala
je još jedan hendikep koji je za ocjenjiva-
nje doprinosa jako važan, moglo bi se reći
i presudan. Za razliku od generacija koje
će doći poslije njih, majstorije Mujićeve
generacije mogle su se pratiti uglavnom
s tribina. Svjedočanstva o njima ostala su
uglavnom u sjećanjima i ponešto u izblije-
djelim fotografijama, rijetko na videozapi-
sima koji su danas najrelevantniji.
Koliko god da je jednom Franji Vla-
diću, popularnom Kulji, bilo teško da se
probije pored Jovana Aćimovića, tadašnjeg
Zvezdinog veziste koji se zbog tjelesne te-
žine jedva kretao po terenu, Bajeviću, po-
red drugog zvezdaša Karasija, i zbog čega
je Marić morao biti “leteći Mostarac” da
bi mjesto među stativama sačuvao od ka-
kvog za tri kase slabijeg vratara iz “velike
četvorke”, Mujiću je bilo još teže. Samo
natprosječan kvalitet omogućio mu je da
ponese kapitensku traku jugoslavenske Svjetsko prvenstvo bilo ranije, u vrije-
olimpijske reprezentacije, koja je u Mel- me INFORMBIRO-a, možda bi Mujić
bournu 1956. godine osvojila srebrnu me- zaradio i status nacionalnog heroja, ali
dalju, te nastupi na Svjetskom prvenstvu kako je to bilo u vrijeme ponovnog us-
u Chileu 1962. godine. postavljanja dobrih odnosa između Be-
Dobre igre i golovi, ali i sposobnost ograda i Moskve, nesmotreni start nad
da u napadu podjednako dobro igra na sovjetskim reprezentativcem u Chileu,
svakoj poziciji činili su ga nezaobilaznim kojem je Mujić slomio nogu, opredije-
izborom da uvijek bude među jedanaest lio je tadašnji nogometni savez, puno
najboljih. Zato se previše nije zadržao u vjerovatnije nekog iza saveza, da ga za
mladoj reprezentaciji. U sedam susreta sva vremena udalji iz najbolje selekcije.
postigao je dvanaest golova. Bio je to si- Njegove nastupe zapamtili su i u fran-
gnal da je takav golgeter prijeko potre- cuskom Bordeauxu, zagrebačkom Dinamu,
ban najboljoj selekciji. Uz to, u sezoni belgijskom Beringenu, ali nogometnu kari-
1955/56. Mujić je sa 21 pogotkom bio jeru završio je, pun nostalgije za zavičajem,
najbolji strijelac tadašnje jugoslaven- 1968. godine u “Rođenim”, nakon čega je
ske lige. Osamnaest puta u trideset tri jedno vrijeme vlastita znanja i ogromno
susreta, koliko je nastupio za seniorsku iskustvo prenosio na mlađe generacije koji
reprezentaciju Jugoslavije, zatresao je su tada s pravom nosili epitet sportaša koji
protivničke mreže. Da je kojim slučajem igraju najljepši nogomet u zemlji. n

STAV 25/2/2016 77