Page 43 - STAV broj 255

mi je odlično išao. U Tursku sam i otišao
potajno se nadajući da ću igrati košarku.
A to je bilo vrijeme sazrijevanja Turske, i
to su bili prijelomni trenuci u mom živo-
tu. Tadašnji konzulat u Istanbulu nije mi
htio produžiti pasoš. Zapao sam u izuzet-
no teško materijalno i psihičko stanje. U
Turskoj je devedesetih godina bilo mno-
go teško živjeti, i to u svakom pogledu
– političkom, vjerskom, sigurnosnom,
materijalnom. Također, inflacija je bila
ogromna. Stipendija koju smo primali
od države iznosila je dvadesetak maraka.
A kada si muhtač, spreman si pomoć tra-
žiti od bilo koga. Sjećam se, postili smo
ramazan i nismo znali hoćemo li imati
išta za iftar. U takvom kontekstu Allah,
dž.š., pokazao mi je izlaz u knjigama.
Počeo sam mnogo čitati. Istovremeno,
postojala je ogromna praznina na našem
prostoru kada je riječ o turskoj literaturi,
pritom mislim i na Bosnu i na Sandžak.
Više je bilo arapske literature, a turska
skoro da nije bila nikako zastupljena. Iz
ljubavi prema načinu na koji se u Turskoj
iskazuje odnos prema vjeri, a poslije i iz
ljubavi prema turskom jeziku, počinjem
prevoditi knjige.
U Sarajevo po nafaku: Odmah na
početku imao sam nesuglasja s ekipom
koja mi je trebala štampati prvu knjigu
koju sam preveo. To je bila teška i poma-
lo tragična priča, ali potrebna da bi mi ta
cijela situacija otvorila i pokazala put ka
Sarajevu. Uzeo sam knjigu i otišao u Sa-
rajevo. Samo sam jednom prije toga bio
u njemu, ali vrlo kratko. S rukopisom u
rukama izašao sam na autobuskoj stanici
kod Vijećnice. Znao sam da postoji izda-
vačka kuća “Svjetlost”, ali ni s kim se prije
toga nisam ništa dogovorio. Jednostavno
sam želio da ova knjiga bude objavljena,
da vidim šta sam uradio. A malo prije toga
uspostavio sam lijepu saradnju s Fehi-
mom Kajevićem, koji me bodrio i zaista
mi davao podršku da nastavim s prevodi-
lačkim radom. Kada sam završio, dao sam
jedan rukopis upravo njemu da bi ga on,
kada idući put krene u Sarajevo, ponio i
nekome pokazao. Poslije nekog vremena
bio sam na to potpuno zaboravio. Znao
sam da Ljiljan ima svoju izdavačku kuću
u Sarajevu. Ljiljan sam čitao još dok sam
bio u Turskoj. Odem u njihovu direkciju,
nazovem selam. Pitaju me ko sam, zašto
sam došao. “Ah, mi smo odvojeni. Mi smo
magazin, a naše je izdavaštvo iza Central-
ne banke”, kažu mi ljubazno.
Svi putevi vodili su ka BEMUSTU:
Ja onamo krenem, a na putu mi knjižara
“Svjetlost”. Svratim i kupim jednu knjigu
od Seyyeda Hosseina Nasra, a sve vrijeme
u ruci držim fasciklu u kojoj je moj ruko-
pis knjige. Okrenuh se da izađem, a jed-
na me starija žena, prodavačica, zaustavi.

STAV 23/1/2020 43