Page 47 - STAV broj 140
P. 47
dvojice daidža, tetka, dva daidžića, tri Edina će s porodicom biti prognana na Španiju”, priča nam kroz smijeh. Mjese-
tetića i desetina daljih rođaka, komši- planinu Vlašić, odakle će se pješice, kroz cima nije znala šta se dogodilo s ocem.
ja i školskih drugova koji su još uvijek minirane linije razgraničenja, konačno Kroz suze priča da su, svjesni onog što
bili djeca. “Moj je otac odveden u logor dokopati slobode u rukama vojnika Ar- se dešava, pretpostavljali da ni on nije
Omarska. Boravio je u zloglasnoj ‘Bijeloj mije BiH. “I taj je konvoj priča za sebe, a preživio. “Javio se iz Karlovca rodici u
kući’. Naše su kuće opljačkane i spalje- poznata svim mojim sugrađanima koji su Sloveniji koja je bila u kontaktu s nama.
ne. Mamu, brata i mene deportirali su u deportirani istom rutom. Ta vika srpskih Preživio je i Omarsku i Trnopolje i našao
logor Trnopolje. Doslovce smo tog dana vojnika, neprestana potraga za novcem i se u konvoju spašenih.” Tokom razgovora
gazili preko mrtvih.” Boravak u logoru joj zlatom, prijetnje da će, ukoliko novca i u Karlovcu, koji je preživjelim logoraši-
je, govori nam, priča za sebe. Detalji koji zlata ne bude, ubiti to ili to dijete, nisu ma organizirao UNHCR, ponuđena mu
su joj još uvijek teško pojmljivi, a kamoli davali nadu da ćemo preživjeti. Mi smo i je rehabilitacija i organizirani odlazak u
opisivi. “Od ispitivanja za mog amidži- tada mislili da ćemo završiti u nekoj jami.” neku od “trećih zemalja” i spajanje s po-
ća do susreta s bivšim školskim drugom rodicom. Muharem Bilajac kazao je da bi
koji nosi uniformu. Svakodnevna glad i OD ŠPANIJE DO SJEVERA volio da ide u zemlju u kojoj će njegova
strah popraćeni samo s jednom mišlju: djeca biti sigurna i u kojoj će moći da se
da me ne muče, da me ubiju metkom, Porodica Bilajac provela je u Travniku školuju. “Spojili smo se u Finskoj u fe-
da mi smrt bude lahka... O tome da će se nepuna tri mjeseca. Kako bi lakše dobili bruaru 1993. godine. Bio je to susret od
moj život nastaviti nisam ni pomišljala.” dokumente prijeko potrebne za odlazak kojeg se srce cijepa...”
negdje u bijeli svijet, odlučili su da se pre-
U jednom od konvoja za deportaciju, bace do Posušja. “Tek početkom decembra Prve godine života u Finskoj, priča nam
pod pratnjom prijedorskog Crvenog krsta, otišli smo iz BiH. I zamisli, otišli smo u Edina, bile su mučne i teške. S jedne stra-
ne, u Bosni je i dalje bjesnio rat, a s druge
činjenica da o sudbini velikog broja bli-
skih ljudi i dalje nisu znali ništa. Svakod-
nevne loše vijesti razarale su joj utrobu u
nekoj hladnoj zemlji daleko od Bosne na
krajnjem sjeveru evropskog kontinenta.
“Tegoba je bila veća jer sam morala nasta-
viti živjeti nekim normalnim životom. A
kako!? Prvo učenje teškog finskog jezika,
a onda za mene i roditelje potpuno nova
kultura, novi ljudi. Plakala sam.”
Edina je ipak uspjela nastaviti preki-
nuto školovanje u srednjoj školi, a potom
i na koledžu. Poslije nastave bi i radila.
STAV 9/11/2017 47
