Page 51 - STAV broj 140
P. 51
da ga i pojedu. “Uzimajte stvari i oružje ih da pretraže kuću, da se nije negdje sa- crnim sprejem ispisana je riječ “Turci”.
i pokret”, glasila je nova zapovijed. Ukr- krio. Sve su pretražili, kuću, štalu, oko Na ulicama svinje. Puno njih. Hrokću i
cali smo se u autobus i nakon kratke vo- kuće... baš sve. Kažu mi: ‘Ne boj se, maj- skiče. Traže ostatke hrane. Vojska ih tje-
žnje stigli u Kamengrad. U naselju živo, ko, nema ga, pobjeg’o je!’ Tamam kad su ra od sebe. U središtu sela tužan prizor
veoma živo. Pred nekim kućama grupice krenuli dalje, pogledam i vidim šaht za porušene džamije. Hrpa zidova, kupola i
vojnika i civila. Vide se žene u dimijama. vodu. ‘Djeco, Bog vam dao, hajte još po- stubova kazuje priču o “srpskoj dobroti i
Plaču i smiju se. Neki su zbunjeni, neki gledajte da nije u šahtu.’ ‘Ma jok, majka, toleranciji”. U selu je još življe nego pret-
uplašeni, neki nepovjerljivi i zatvoreni u kakav šaht, ko će se tu sakriti?’ reče jedan hodnog dana. Čini se da su svi vani. Raja
kućama. “Naši su, naši!”, viče jedna žena. momak, a ja ću: ‘E jes’ bogami, tu je, lipo opuštenija. Priča, smije se. Ispred nekih
“Izađite napolje slobodno, naši su!” Lju- imam neki išaret da je tu.’ Oni će ti, moj kuća ispija se kahva kao nekada.
di polahko izlaze. Potpuno zbunjeni, ne sinko, dići taj poklopac, a on se šćućurio Na cesti nekakav bradat čovjek u
znaju kako postupiti. “Dide, kako si, gdje i sakrio u šaht. Nije više bio onako hra- uniformi skrojenoj od šatorskog krila.
su ostali ukućani?”, pita Meho iz Bužima. bar i erefica. Jedva su ga izvukli iz šahta Na rukavu prišiven grb Patriotske lige
“Ne znam ja... ništa ja ne znam!”, uplaše- jer nije šćeo sam da izađe.” BiH. O desnom ramenu automatska puš-
no odgovara starac. “Ne boj se, dide! Mi ka “Thompson”, a u lijevoj ruci plastič-
smo iz Bužima, naši smo, muslimani”, “E djeco draga, da ste došli ranije ni kanister od ulja. U njemu municija.
pokušavaju neki ohrabriti starca. Odne- samo nekoliko sati, spasili biste više od “Evo Neđe, evo Neđe!”, radosno povi-
kud dolazi Husein ef. Kovačević, mora- sto pedeset duša!”, kazuje jedan starac. kaše neki. “Kakav Neđo!?”, trznuše se
lista 505. bužimske. U Donjem Kamen- Nije nam jasno šta priča, pa ga pitamo i narogušiše neki borci, ali, kad vidješe
gradu bio je do rata imam nove džamije. da nam pojasni. “Eto, prije nego što ćete da mještani pridošlici prilaze s osmije-
Bivše džematlije ga prepoznaju, grle ga, ući u selo, oni su pokupili ljude koji su hom, smiriše se. “Ma Neđo, Nedžad, naš
plaču... Stvarno dirljiv prizor. Povjerenje morali ići na radnu obavezu i odveli ih. komšija”, pojasniše nam. Priđemo i mi,
im se polahko vraća pa počinju pričati o Neke su i pobili dolje u ‘Keramici’.” Sa- a čudni stranac već je kazivao svoju pri-
grozotama u zatočeništvu. znajemo da mještani tvornicu keramičkih ču. On se, zapravo, čitav rat skrivao od
pločica “Sanakeram” nazivaju “Kerami- četnika. Živio je u šumi, u zemunici, a
Nakon noći provedene na položaju kom”. Nas nekoliko kreće prema tvornici povremeno bi silazio do kuće po hranu
na brdima iznad Kamengrada, spustili da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgra- i da obiđe porodicu. Kaže da je povre-
smo se ponovo u selo. Ljudi su ovaj put de jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod meno znao obiti i mjesnu prodavnicu i
puno opušteniji i slobodniji. Pričaju o neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi snabdjeti se potrebnim namirnicama.
torturama koje su proživjeli. “Kod mene ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno “Sve vrijeme sam ja pratio kako naši
u komšiluku bio je jedan četnik”, zapo- dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom napreduju. Imao sam neki tranzistor i
činje kazivanje jedna starija žena iz Ka- povlačenja. Zastao sam i kratko se zagle- slušao vijesti.” Pričao je Nedžad i pri-
mengrada. “Doselio je u jednu našu kuću. dao u njihova izmučena lica. To je bilo čao, a mještani i borci su prilazili i slu-
Nema dana kada mi nije psovao tursku dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još šali priče o njegovim zgodama. I tako,
majku i prijetio mi. ‘Zaklat ću te ja, bulo, vidim njihove otvorene oči s pogledom dok su jedni pili kahvu i ugodno priča-
da znaš!’, stalno je to govorio. Bila sam uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu li, drugi slušali Nedžadove priče, bilo je
uvijek u strahu. Dobro je da sam još pri daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagle- i onih koji su tražili ljubav svog života.
zdravoj pameti. Ovdje je bio i jučer. Nije dale lica svoje djece i drugih dragih oso- Jedan mladi borac iz Bužima i djevoj-
bjež’o jer je mislio da naši neće ući u Ka- ba. Oči koje su ostale željne dunjaluka. ka iz Kamengrada bili su u vezi već dva
mengrad. Kad je vojska ušla, on je odjed- dana. Izgleda da su se zaljubili na prvi
nom nestao. Bojala sam se da će naši oti- NEĐIN POVRATAK pogled. Na nekakvom motociklu stal-
ći, a on će se ponovo pojaviti i ubiti me. no su se vozikali selom. Nekoliko dana
Zovnula sam nekoliko naših momaka iz Krenuli smo dalje istražujući po Ka- kasnije, odlučili su da se uzmu. Mladić
Bužima. Ispričala sam im sve i zamolila mengradu. Na ulazu u naselje, na tabli s je dobio odsustvo i odveo svoju dragu.
nazivom mjesta, pored naziva Kamengrad,
Džuma u Kamengradu
Drugog dana boravka u Kamengradu
krenuli smo za Stari Majdan. Stigli smo
predvečer. Muslimanske kuće u kojima su
tokom rata stanovali Srbi bile su prazne.
U naselju samo vojska. Nakon dva dana
provedenih na položajima u okolini Sta-
rog Majdana i Stare Rijeke vratili smo se
u Kamengrad. Prije povratka, došlo je do
napada srpskih snaga koje su zaustavili
bužimski borci nanoseći neprijatelju ve-
like gubitke. U petak 13. oktobra okupi-
li smo se ispred porušene kamengradske
džamije. Harem prepun. Džuma. Husein
ef. Kovačević, nakon skoro četiri godine,
ponovo je zaučio ezan. Ovaj put na ruševi-
nama džamije. Zvuk ezana razbio je tišinu
i odjeknuo dolinom. Bio je to zvuk koji
je najavio kraj stradanja i početak slobo-
de. Zvuk koji najavljuje obnovu poruše-
nih gradova i sela i zvuk koji najavljuje
ljepše i sretnije dane. n
STAV 9/11/2017 51
