Page 12 - STAV 65 02.06.2016
P. 12

KULTURA SJEĆANJA


          Dvadeset jedna godina od masakra na tuzlanskoj Kapiji


          ADNANOVE HARMONIKE




          VIŠE NIKO NE SVIRA





                                            Pet godina nakon posljednjeg ispraćaja sinu Adnanu, Zekija
          Piše: Alma ARNAUTOVIĆ             je saznala da će ponovo roditi sina, kojeg je nazvala imenom
                                            nastradalog brata
         “      Moj sin Adnan ubijen je četiri


                dana nakon svog 16. rođendana
                u masakru na tuzlanskoj Kapiji,
                25. maja 1995. godine, s još se-
          damdeset mladića i djevojaka, granatom
          ispaljenom s položaja Vojske Republike
          Srpske s planine Ozren. Na Odjeljenju za
          patologiju prepoznala sam njegovo beživot-
          no tijelo, prekriveno bijelim čaršafom, po
          patikama koje su virile ispod čaršafa, a koje
          sam mu, uprkos oskudici tih ratnih dana,
          uspjela kupiti kao rođendanski poklon.”
            Ovako priču za Stav započinje Zekija
          Beganović-Mahmutović iz Tuzle, majka
          koja je te majske večeri, u danu koji se
          u bivšoj državi slavio kao Dan mladosti,
          ostala bez sina.
            Utjehu joj je, priča, pružalo to što je
          preživjela kćerka Adna, od koje se godi-
          nu stariji brat Adnan nije odvajao i koja je
          kobne večeri bila s njim u parku nekoliko
          minuta prije pada granate. Pet godina po-
          slije, neopisivu radost u njen život unijelo
          je saznanje da će roditi dječaka. Dileme,
          kaže, nije bilo: nazvat će ga Adnan, ime-
          nom stradalog mu brata.

          SAMO DA SE NEŠTO
          DOGOVORI S DRUGOM
            “Svi su mislili da su Adnan, koji se
          rodio 1979. godine, i Adna blizanci. Kada
          smo Adnana upisivali u školu, Adna se
          javljala da odgovori sve što bi ga pedago-
          gica pitala, pa smo i nju upisali u isti ra-
          zred. Poslije osnovne, Adnan se upisao u
          Srednju saobraćajnu školu, ali je nije za-
          vršio jer je poginuo kada je bio drugi ra-
          zred. Bio je vrlo pažljiv i volio je društvo.
          Svaki dan poslije posla, znajući da imam
          problema s proširenim venama, grlio me
          i pitao: ‘Bole li te noge, mama?’ Svirao
          je harmoniku, a naročito je volio Šehidski
          rastanak od Safeta Isovića. Čak je i sestru
          naučio da ga svira, a kada bih ja bila lju-
          ta ili neraspoložena, došao bi s harmo-
          nikom, pa bi mi svirao i pjevao. Živjeli
          smo sa svekrom Muhamedom i rahmetli



         12  2/6/2016 STAV
   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17